Učenica četvrtog razreda Gimnazije "Jovan Dučić" Romana Roganović osvojila je prvu nagradu za literarni rad "Zašto me čiko ne gledaš u oči" na konkursu koji je organizovala Javna ustanova "Spomen - područje Donja Gradina", zajedno s Republičkim pedagoškim zavodom Republike Srpske na temu "Sjećanje na nevino stradale žrtve u koncentracionom logoru Jasenovac".
Među pet pohvala za literarni rad na istom konkursu pohvaljena je Doroteja Radanović za rad "Vukašin", a za likovni rad pod nazivom "Sjećanje" Jelena Đerković - obje učenice Gimnazije, a kod osnovnih škola pohvaljen je grupni likovni rad učenika Osnovne škole "Petar Drugi Petrović Njegoš" iz Bileće pod nazivom "Sjećanje na nevino stradale žrtve u koncentracionom logoru Jasenovac".
Romanin mentor bila je Veselinka Kulaš, Dorotejin Tatjana Luburić, Jelenin Irena Jakšić, a mentor osnovaca iz Bileće je bio Drago Vučić.
Javna ustanova "Spomen - područje Donja Gradina", zajedno s Republičkim pedagoškim zavodom Republike Srpske, petnaesti put raspisuje Konkurs za najbolje literarne i likovne radove učenika osnovnih i srednjih škola na temu "Sjećanje na nevino stradale žrtve u koncentracionom logoru Jasenovac". Naša mlada sugrađanka je na istom konkursu osvojila treće mjesto sa pjesmom "Jesu li te nahranili, smrti" 2020. godine i drugo mjesto 2017. godine sa pjesmom "Sjećanje na stradanje u koncentracionom logoru Jasenovac".
Na konkurs je pristiglo 55 literarnih radova iz 23 srednje škole i 537 likovnih radova iz 33 srednje škole, a kod osnovaca 1.237 slikarskih radova iz 126 osnovnih škola.
Nagrade za najbolje literarne i likovne radove učenicima će biti dodijeljene na otvaranju izložbe likovnih radova u Donjoj Gradini 1. maja 2022. godine.
Zašto me, čiko, ne gledaš u oči?
„Jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet, a duši svojoj naudi?“
Kaži mi, čiko, gdje je moja mama.
Zašto mi ne kažeš?
Možda me ne čuješ jer ni sama sebe ne čujem.
Je li otišla jer sam ispustila njenu ruku,
Bijelu kao mlijeko, mirisnu kao hljeb?
Zaspala sam u tom vozu,
Čvrsto stiskajući njenu ruku
I pletenicu.
Kad sam se probudila,
Nije je bilo,
Samo njena ukosnica
U mojoj stisnutoj šaci.
A rekla je da ćemo uvijek biti zajedno,
Samo da je čvrsto, čvrsto držim,
Da ne plačem,
Da ne tražim mlijeka, ni hljeba, ni vode...
Da će mi dati kasnije.
Kaži joj, čiko, molim te,
Da čvrsto, čvrsto stiskam njenu ukosnicu,
Da mi miriše na njenu pletenicu,
Da ne plačem, da sam dobra...
Da pojedem sve što nađem
Kad staviš pred nas na pod.
Iako ne miriše kao njen hljeb,
Iako nekad ne stignem
Jer su druga djeca brža,
Ali to joj nemoj reći.
Obavezno reci
Da sam vidjela leptira
Kroz onaj prozorčić,
Lijepog kao igra,
Da sam vidjela jutro,
Bijelo i mirisno kao njene ruke,
2
I zraku sunca, kao kad me ona gleda.
Je li tamo iza prozorčića moja mama?
Neka samo dođe, neću vikati da sam gladna,
Više i nisam nikako gladna,
Ali to joj nemoj reći.
Niti da više ne mogu da ustanem
Da potrčim da uzmem hranu,
Niti da ne mogu da pomjeram ni ruke ni noge,
Samo mogu usne...
Niti da se bojim te boje na tebi.
Samo neka mama dođe,
Od njene ruke,
Bijele kao mlijeko, mirisne kao hljeb,
Nestali bi i ovaj smrad, i bube,
I muve ne bi zujale oko nas.
Nemoj joj reći ni da me boli stomak,
Najviše me boli što nje nema.
Neću plakati, stisnuću zube,
Samo da stavi svoju bijelu, mirišljavu ruku
Na mene i prestalo bi...
***
Zašto nas je, čiko, ovdje sve manje?
Vodite li ih vani njihovim mamama?
Zašto me, čiko, ne gledaš u oči?!
Šta Vi mislite o ovome?