Pjesnik i književnik iz Trebinja Novica Telabak dobitnik je nagrade "Pelagićev runolist" za ukupno književno djelo.
Nagradu, koja će Telebaku biti naknadno uručena u Banskom dvoru u Banjaluci, dodjeljuju Zavičajno društvo "Zmijanje" i Književna zajednica "Vaso Pelagić" iz Banjaluke.
Žiri za dodjelu nagrade činili su Tihomir Levajac - predsjednik, Ranko Preradović i Milan Rakuć - članovi.
Telebak kaže da ova nagrada za njega ima veliki značaj, posebno jer je riječ o priznanju za životno djelo.
"Poezija, pisana riječ, ne može da promijeni svijet, zaustavi rat, ali neka bude svijeća da ne plačemo i ne umiremo u mraku", rekao je Telebak.
Telebak je do početka rata devedesih godina prošlog vijeka živio u Mostaru, zatim je dvije godine proveo na nevesinjsko-mostarskom ratištu gdje je teško ranjen. Poslije liječenja, koje je trajalo četiri godine, doselio se u Trebinje.
Urednik je izdavačke djelatnosti u Književnoj zajednici "Jovan Dučić" iz Trebinja i predsjednik Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta" u Trebinju.
Zaposlen je u Narodnoj biblioteci Trebinje. Oženjen je otac troje djece.
Objavio je knjige poezije "Tuga se boji riječi", "I jasike", "Vilin klanac", "Ispovijest sitne čeljadi", "Kamenica", "Požar uma", "Svijeća za patrijarha Pavla", "Sapeto nebo", "E, moja Hercegovino", "Živuljke i Kanada je to".
Autor je i priređivač knjige o Aleksi Šantiću "O bore stari". Zaustupljen je u brojnim zajedničkim knjigama i antologijama.
Knjige su mu prevođenje na ruski i rumunski jezik, a poezija na francuski, njemački, italijanski i romski jezik. Za poeziju je dobio nagrade "Mokranjčeva nagrada", "Pesnički krčak", "Dučićeva lira", "Društvo pisaca Rusije".
Piše i objavljuje i prozu. Član je Udruženja književnika Republike Srpske, Srbije i Društva pisaca Rusije.
MOSTARSKA SABORNA CRKVA
Sve je naše u tebi
a ti u nama.
Kad prođe,
to što treba da dođe,
ti ćeš stati
a mi zaplakati.
Čekalo se tako da
turoban i predug zulum ode,
Ona da nam svikne
i nebo dotakne.
Ti zlatna voštanice,
Balkanska ljepotice,
to si oko oku očevidac,
obradovaćemo te rađanjem.
Nadnesena nad Mostarom,
stražarice ljubavi,
ojačaj damar svake živuljke
jer život jesi.
Ni tajne,
ni tog vijeka
više nema.
Pod strehom vremena
zavapili su prosvijetljeni,
darovani, probuđeni
i nepresučnu kap okusili.
Dva puta si okamenovana
vjernim i vrijednim rukama
i malovjernim jezikom.
I gorjela, nedogorjela
i rušena, nedorušena.
Bolje je stotinu puta gorjeti
već jednom ugasnuti.
Ludost, gusta i nakvasala,
ne da joj se ostarjeti
Sve je naše u tebi,
a ti u nama.
Kad prođe,
to što treba da dođe
ti ćeš stati
a mi zaplakati.
Dođu dani
Kada prljava voda stane,
Polje poplavi
a cvijeće se uspravi i zamiriše.
Opet krpimo slobodu
a zagrćemo riječi što lako gore.
Evo te rasteš sakralna matice,
vežu te za nebo
a dvoja đeca
tapkaju i garkaju po svijetu
ali prema TEBI se mole.
Je li ovo snoviđenje?
Vidim li oreol živih?
Čujem li zvona radosti?
Otvaraju li se Carske dveri?
Sve treperi i Vaskrsava.
Šta god li je,
hvala ti BOŽE VJEČNI.
Šta Vi mislite o ovome?