U Kulturnom centru promovisana je četvrta zbirka poezije Jovana Bratića "Vjetrovi su probudili sjenke". Ova zbirka sadrži pjesme koje su objavljene u prošlosti, ali po autorovom mišljenju nisu dovoljne bile pred čitaocima, a zaslužuju veću pažnju kao i veliki broj pjesama koje nisu do sada objavljivane.
Prema riječima Jovana Bratića, "vjetrovi" su svi oni događaji koji se nametnu u našim životima i kroz koje prolazimo kao kroz neku prirodnu oluju, a 'sjenke' su svi oni naši emotivni okviri koji drijemaju u nama i samo je pitanje kada će doći do izražaja.
"Ja sam poeziju zavolio čitajući pjesničke gromade u srpskoj književnosti Dučića, Šantića, Rakića, Ilića, kao i Jesenjina, Majakovskog, i tako sam izgrađivao svoj pjesnički stil. Zavolio sam istinski stih koji poštuje rimu, metriku, gdje su bitni slogovi koji se slažu, refreni i česta refrenska ponavljanja. Nekada pribjegnem modernom izražavanju, ali vidim da je moje pravo polje u tradicionalnom izražavanju", rekao je Bratić.
Širok je dijapazon tema u pjesmama - od rodoljubivih, zavičajnih i emotivnih do socijalnih i ljubavnih.
Kroz svoje pjesme šalje poruku da moramo da poštujemo prošlost da bi živjeli i stoički podnosili sadašnjost.
Njegove pjesme su pjevne i dosta pjesama otpjeva uz gitaru i objavi na svom Jutjub kanalu.
"U trenucima odmora uzmem gitaru i prebiram po akordima. To je sasvim drugačiji stil kad pišem za pjevanje u odnosu na pjesmu koja će da se recituje. Gitara mi je ljubav iz školskih dana", jasan je Bratić.
Autorov rodni kraj je Hercegovina i vječita inspiracija i izvor je neiscrpnih tema pa to koristi kroz strip, slikarstvo, poeziju, a ova knjiga sadrži 115 pjesama.
"Hercegovka je pjesma u kojoj se prepoznaju mnoge naše majke, bake, prabake, žene koje su bile stubovi svake naše kuće, ognjišta, porodice u prošlim vremenima. Živjele su teškim životom, susretale se sa teškim iskušenjima, a sve su to stoički podnosile poput živih ikona. To je bila inspiracija da napišem ovu pjesmu", iskren je Bratić.
Promociju su uljepšali recenzent knjige Dejana Milešić, multimedijalni umjetnik Goran Duka i Milica Gordić koji su govorili stihove i Milana Gojković na violončelu.
Knjigu je izdala Književna zajednica "Jovan Dučić" iz Trebinja.
Voditelj programa bila je pjesnik Zdravka Babić.
Prije promocije minutom ćutnje odata je počast nedavno preminuloj mladoj pjesnikinji iz Nevesinja Anželiki Nikolini Kučinar.
Jovan Bratić autor je četiri zbirke pjesama "Olujna leta", "Krik šapata", "Od pobune do pokora" i "Vjetrovi su probudili sjenke", nekoliko samostalnih strip albuma sa istorijskim temama "Nevesinjska puška", "Bitka na Vučjem dolu", "Vožd Karađorđe", "Kraljević Marko", "Ponori zla".
"HERCEGOVKA"
Rađala je djecu, na studenoj ploči,
kraj smetova oštrih, vjetrova i kiše.
Toplinom joj samo treperile oči,
pred ikonom koja živim Hristom diše.
Udahnula je dušu visokih planina,
Kozje su je staze vodile slobodi.
U vrtlogu teških surovih sudbina,
za borbe je muško morala da rodi,
Nije smjela djecu oplakati svoju,
već je bolnu tugu u grudima krila,
i od zore rane, u muci i znoju,
nad ognjištem svojim neumorno bdila.
Naramci su teški, krivili joj leđa,
natočeni vodom burila i žbani,
hrvući se s plugom kraj kamenih međa,
znala je da žrtvom svoju kuću brani.
Plela je i prela i vezla i tkala,
uz plamičak lampe, prigušen i sjajni.
Skoro pa i niko, ne reče joj hvala.
Blagoslov je svima darivala trajni.
Molila se krišom Ostrogu i Bogu,
Vasiliju Svetom, čeda da joj čuva,
navikla da strepi sve od malih nogu,
od dušmana, zmija, škorpija i buva.
Otkosima zrelog sijena i žita,
plesale joj radom izmorene ruke,
a nikad je niko sirotu ne pita,
koliko se samo nagledala muke.
Skromnom licu ovom, satkanom od nade,
kao freska zlatna što sija i živi,
dok kućice tople tamjanom se kade,
svako ljudsko srce treba da se divi.
Šta Vi mislite o ovome?