Srpska pravoslavna crkva /SPC/ danas proslavlja praznik Svete velikomučenice Marine, u narodu poznate kao Ognjena Marija, koja se poštuje kao borac za hrišćansku vjeru i zaštitnik žena.
Priča o Svetoj Marini je jedna od najljepših priča o mučeništvu za Hristovu vjeru. Marina je rođena krajem trećeg vijeka, tokom vladavine cara Dioklicijana u Južnoj Anadoliji, u Pisidiji Antiohijskoj.
Bila je jedina kći svojih neznanobožačkih roditelja. Kada je imala pet godina majka joj je umrla, a pošto joj je otac bio zauzet da bi o njoj mogao sam da brine, on ju je predao pod starateljstvo ženi koja je tajno bila hrišćanka.
Daleko od očeve bogohulne vjere, ova plemenita žena vaspitala je Marinu u hrišćanskoj vjeri i duhu.
Kako je Marina odrastala, tako je napredovala u hrišćanskom učenju i vrlinama. Njena vjera u živoga Boga bila je toliko jaka da je dobrovoljno odabrala težak put mučeništva.
Jednog dana priznala je ocu da želi da se pokrsti i da kao djevica postane nevjesta Hristova. Otac to nije mogao prihvatiti, omrznuo je silno zbog njene vjere i odrekao je se kao kćerke.
U to vrijeme Olimvrije, novi carski namjesnik, došao je u Pisidiju. Od samog njegovog dolaska otpočeo je ljuti progon hrišćana.
Jednom, vidjevši petnaestogodišnju Marinu u pratnji svoje pomajke, Olimvrije se toliko zanio njenom ljepotom da je pomislio da je uzme sebi za ženu.
Kada je upitao za ime, vjeru i otadžbinu ona mu je smjerno odgovorila: „Ime mi je Marina, rođena sam u Pisidiji i vjerujem u Gospoda Isusa Hrista".
Saznavši da je hrišćanka, Olimvrije je pokušao da je pridobije laskanjem, da je privoli idolima, a kada mu to nije uspjelo, zaprijetio joj je ljutim mučenjem.
Marina je tada iskreno kazala Olimvriju: „Ne gajite uzaludne nade, namjesniče, niti me plašite mukama, jer ja se muka ne bojim. Ništa me ne može odvojiti od Hrista! Ne bojim se nevolja, ni gladi, ni vatre niti mača. Ne mislite da ćete me pridobiti pohvalama, niti zlatom ili kakvim drugim bogatstvom. Sve su to stvari kvarljive i prolazne, za mene bezvrijedne. Duša, po milosti Božijoj je besmrtna, i moja ka vječnosti teži. Iz tog razloga, namjesniče Olimvrije, mi hrišćani mudro odbijamo prolazne raskoši i ovosvjetovna uživanja. Mi smireno trpimo tugu i patnje ovozemaljske da bismo se udostojili vječnog radosti po končini našoj. Ako mislite da lažem, evo me namjesniče, probajte, vidite istinu koja se u djelima potvrđuje. Bičujte me, vatrom sagorijevajte tijelo moje, mučite me kakvim god želite mukama. Što me više budete mučili, to će me Gospod moj više nagraditi u Carstvu nebeskom.“
Ovo Marinino odbijanje razljutilo je namjesnika. Predao je svojim dželatima, i oni su unakazili svu njenu ljepotu. Nije plakao samo narod koji je gledao muke plakao već i sam namjesnik – nije mogao da gleda svu strahotu njenih muka, već je sakrio lice u dlanove.
Ali što su je dželati više mučili, to je njena duša bila sve svjetlija i ljepša.
Nepokolebljiva, ona se sa zahvalno molila Gospodu što je udostoji ovakvih muka: „Tebi Gospode predajem dušu svoju. Vjerujem u tebe, ne posrami me i ne daj neprijateljima mojim da trijumfuju nadamnom. Ne odvrati lica tvoga od mene, Gospode. Neka se posrame oni koje čini nevjerje i bezakonja. Gospode, pokaži mi put tvoj, nauči me istini tvojoj, jer si ti spasenje moje. U tebe se uzdam. I zato ću podnositi sve muke, da bih svjedočila ime tvoje sveto. Pošalji tvoju milost na mene, Gopode, i neka se kroz moje muke proslavi ime tvoje.“
I dok se ona tako molila i slavila Gospoda, dželati su je surovo bičevali gvozdenim trozupcima, kidajući njeno prečisto djevojačko tijelo, sa koga su otpadali komadi mesa.
I dok je ona trpila najveće muke, Arhangel Mihailo pojavio se pred njom i rekao joj: „Velika je vjera tvoja Marina. Tvoja duša će se udostojiti vječne radosti u Carstvu nebeskom.“
Onda je namjesnik naredio da Marina bude bačena u duboku i mračnu tamnicu. I dok se u tamnici molila, opet joj se javio Arhangel Mihailo da je utješi i da izliječi tijelo njeno od svih rana.
Kad je ugledao iscjeljenu namjesnik se strašno začudio. Rekao joj joj: „Sada znam da se služiš magijom“. No ona mu je odgovorila: „Ja ne znam za magiju, ja samo znam za Gospoda Isusa Hrista, koji ovim čudom osramoti vaše lažne bogove.“
Na te riječi namjesnik se razbjesnio. Naredio je mučiteljima da joj tijelo muče i meso sijeku gvozdenim testerama, a da njenu kožu deru noževima.
Kada je Marina pala i kada je namjesnik pomislio da je mrtva, vojnici su uzeli njeno tijelo i odnijeli ga u tamnicu da tamo ostave dok ne istrune. No Arhangel Mihailo ponovo je posjetio, prekrstio je, izliječio njeno tijelo i nestao.
Zli demon, gledajući da njegov sluga Olimvrije ne može da savlada Marinu niti da je natjera da padne ničice pred lažne bogove, postao je očajan i htio je da je i sam iskuša.
Uzeo je na sebe obličje crnog zmaja, javio se Marini u tamnici kako bi je uplašio. No, kako je bila neustrašiva, Marina ga je uhvatila za rogove, i čekićem koji je našla tukla ga je ponizivši ga potpuno.
Velika svjetlost pojavila se sa nebesa i osvijetlila cijelu tamnicu.
Kada je vidio da ne može da pobijedi Marinu, opaki namjesnik naredio je da joj se odrubi glava. Odsjekli su joj glavu u doba cara Dioklicijana. Tako se Sveta Marina ubrojila u vojsku mučenika, koji vječno žive u Carstvu nebeskom.
Svetiteljka se i u istočnom i u zapadnom slikarstvu predstavlja sa krstom i palmom, simbolom mučeništva u rukama, sa zmajem pod nogama i često sa kućama u plamenu u njenoj pozadini.
U narodu je Sveta Marina poznata i kao zaštitnica od demona. Ognjenu Mariju neke pravoslavne porodice obilježavaju kao krsnu slavu. U crkvenom kalendaru praznik nije obilježen "crvenim slovom", ali se ipak veoma poštuje.
Desna ruka Svete Marine iz manastira Vatoped
Svetoj Marini vjerni se obraćaju molitvama za izbavljenje od demonske posednutosti i tražeći pomoć u liječenju mnogih bolesti, najčešće raka.
Dio moštiju Svete mučenice Marine čuva se u manastiru Vatoped na Svetoj gori, kao i u manastiru Svete Marine na planini Lango u Albaniji.
Tropar Svetoj velikomučenici Marini
Šta Vi mislite o ovome?