U bašti Narodne biblioteke, u kafiću "Bašta 74", predstavljena je knjiga "Himerina krv" Slaviše Pavlovića, prva knjiga o Jovanu Dučiću.
Autor kaže da nema tremu što je u gradu velikog Dučića, ali da ima strahopoštovanja jer mu je Jovan omiljena književna figura. Zahvaljujući Dučiću, upoznao je i zavolio Trebinje i Hercegovinu.
"Trebinje je najljepši srpski grad jer se u njemu može vidjeti jedna odmjerenost i umjerenost što fali u ovom vremenu. Nema gastarbajtera koji imaju kuće od tri do pet spratova, kao da neko vodi računa o arhitekturi. Kao da su sami građani kulturno vaspitani da svoj grad održavaju i da ovo bude divno mjesto. Dučić je mnogo uticao ne samo na Trebinje i Hercegovinu već i na sveukupnu srpsku kulturu i on je jedan od njenih najboljih i najljepših predstavnika", istakao je Pavlović.
Prema riječima Pavlovića, Dučić je uticao na ljude da dođu u Trebinje jer mnogi poistovjećuju Trebinje sa Dučićem iako iz Trebinja dolazi mnogo poznatih ljudi iz svih oblasti.
Čitajući i istražujući o Dučiću Pavlović je saznao dosta novih stvari, a rođen je u zapadnoj Srbiji koja je u 19. vijeku naseljena stanovništvom iz Stare Hercegovine.
"Primijetio sam da imamo dosta slične običaje i čini mi se da su mi ljudi iz Hercegovine sličniji nego preko Drine u Bosni. Tu je i način izražavanja jer u zapadnoj Srbiji u većini sela i dalje se govori ijekavica, slična ovoj ovdje", rekao je Pavlović.
Dučić je podigao diplomatiju na jedan viši nivo, jer su do tada diplomate bile u rangu konzula, a on je prvi ambasador u našoj istoriji. Pavlović smatra da Dučićeva diplomatska karijera ni u kom slučaju nije odmogla njegovom pisanju.
"Šteta što to mjesto ambasadora nije dobio u Rimu već u Bukureštu i tu su odigrane zakulisane radnje. Što se tiče književnosti on je otvorio vrata jednoj maloj književnosti. Kad je postao član PEN centra i kad su počeli njegovi prevodi knjiga Evropa i svijet su čuli za srpsku književnost i on je utabao put Ivu Andriću, Nobelovoj nagradi za književnost i mnogim drugim književnicima", pojasnio je Pavlović.
Dučić je volio žene i privlačilo ga je ono što je zabranjeno, nedostižno, daleko, mistično i tu ljubav prema ženi kroz poeziju pokazuje.
"Znam mnogo žena koje kažu da je Dučić upravo to što je napisao, ali se to ne odnosi na sve žene. On na jednom mjestu piše da je žena najvažnije biće, a na drugoj je ukorava. To zavisi i od perioda njegovog pisanja, trenutka, a svako od nas nešto uradi, kaže, što može biti i negativno shvaćeno, a nužno nije tako", objašnjava Pavlović.
Za Pavlovića je bilo upečatljivo kad je Dučić došao u Španiju gdje su ga pitali da li je iz okoline San Sebastijana jer je govorio španski jezik na način kao da je tu rođen.
"Isto tako je govorio italijanski, francuski... vladao je tim jezicima i imao manire. Kod njega je bila izražena elokvencija tako da se nametao u društvu bez obzira u kome se nalazio. Autom je obišao cijelu Evropu i on je bio čovjek koji je težio usavršavanju, nadgradnji. Duboko se držao tradicije jer je u sebi nosio srpski duh, sve iz Hercegovine, ali sve je to želio da nadogradi onim dobrim što vidi u svijetu", jasan je Pavlović.
Za kraj autorova poruka bila je kratka, ali jasna: "Ko misli da je srećan, on je zaista srećan".
Šta Vi mislite o ovome?