Helena brajic.jpg

Učenik trećeg razreda Gimnazije "Jovan Dučić" Helena Brajić dobila je nagradu "Mladi srbista" za najbolji literarni esej učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola iz srpskog jezika i književnosti.

U okviru stalne teme "Značaj srpskog jezika i književnosti za očuvanje identiteta Republike Srpske" ovogodišnja podtema bila je "U cipelama moje majke (oca)".

Prema riječima Helene Brajić, trebalo je na svom jeziku ispričati sudbinu naroda "sa one tačke na Zemlji koju nam je Bog darovao".

"A okolnosti rata od čovjeka mogu načiniti zvijer, no ipak vjerujemo da je iskra plemenitosti dovoljno moćna da potire svu tamu u nama i oko nas. Puno mi je pomogla i imala strpljenja profesor Veselinka Kulaš. Iznenađena sam, ali jako srećna", istakla je Brajićeva.

Do sada je Helena osvajala brojne nagrade za literarne radove, a u osnovnoj školi napisala je najbolji rad o rijeci Trebišnjici, njen literarni rad na konkursu Crvenog krsta RS, raspisanog povodom nedjelje upozoravanja na opasnost od mina bio je najbolji, na konkursu beogradske Tehnološke škole osvojila je prvu nagradu za “Esej o uranijumu”, a njen rad osvojio je prvo mjesto i na projektu Evropske unije "Uhvati trenutak"...

Na konkurs za nagradu "Mladi srbista" pristiglo je 30 radova iz 14 opština i gradova Republike Srpske - Višegrada, Foče, Prnjavora, Banjaluke, Bijeljine, Doboja, Zvornika, Gradiške, Istočne Ilidže, Istočnog Novog Sarajeva, Sokoca, Pala, Ljubinja i Trebinja.

Organizator je Katedra za srbistiku Filozofskog fakulteta Pale.

U cipelama moje majke (oca)

„Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada.“

Uramljena crno-bijela fotografija stoji na zidu njihove sobe, oduvijek. Otkad znam za sebe, za njih, znam i za nju. Prva zajednička, u bašti restorana pokraj starog šeboja. Primijetiš samo dva pogleda, dvije duše, a čuješ hiljadu riječi. Gledam u nju kao hipnotisana i osjećam da je, kad je prvi put ugledao, ugledao proljeće u njenim očima, iskru života i plamen radosti. Tako nježna, bijaše satkana od najtananijih niti ljepote. Kao da je Bog birao nit po nit i vezao goblen tih predivnih crta lica.

Znao je da je to njegova buduća žena, gledajući je danima kako pravi tufahije u kuhinji Titove vile. Ta naizgled jednostavna radnja u njenim je bijelim rukama izgledala kao umjetnost. Bio je kupljen za cijeli život. Sa par pogleda i kojim stidljivim osmijehom.

Tu tišinu živim danas i ja, živi i moja sestra – pažljivo uravnotežene kombinacije naših roditelja. Ja, koja sam u život uplovila u osvit svježeg avgustovskog jutra, cijelo djetinjstvo zakriljena samo plavim nebom i vedrim, beskrajnom dubinom ispunjenim očima, i ona, na koju se izlilo more maminih suza, zaodjenuta tatinim oštrim pogledom i nekakvim tužnim licem. To je valjda značenje one rečenice koju sam toliko puta čula - svako vrijeme nosi svoje breme, ali zapitate li se barem ponekad je li naše isuviše lako u poređenju sa nekim prošlim, a opet možda preteško za buduće naraštaje? Možda ne treba ni ići suviše daleko, bilo bi suludo. Meni je dovoljno da zakoračim u blisku, gotovo opipljivu prošlost, u crno-bijeli svijet fotografije i makar malo odmijenim tatu. Ponesem njegovo breme, pronosam cipele u kojima je putovao od bespuća života do sigurnog kućnog praga, neprekidno neizvjesnom stazom.

Pričali su mi da nikada u životu neće imati prijatelja kao što je bio njihov Šaćir. Tata ga je upoznao dok je radio na vrlo odgovornom mjestu u velikoj firmi Sarajevo putevi. Naočit, strog i odmjeren, nije mnogo govorio, taman da ti sa par riječi utopli dušu i ostavi nedorečeno ono što i sam nisi želio čuti. Pa opet, sve radosti i žalosti u našoj kući bile su i njegove. Uvijek bi govorio da nikada neće zaboraviti juli `88. Po prirodi veseljak, slavio je tada tri dana rođenje moje sestre, i njegove prve radosti.

No ne prođe dugo vremena, počela je da se osjeća neka nelagoda u zraku. Čudno su se ponašale komšije, počelo se šaputati, grupisati. Spominje se rat. ,,Kakav, pobogu, rat? Koga od koga da branim – moje dijete od moga Šaćira? To ne može biti.“ Ali, kroz tri dana probudi tatu lupanje na vratima.
„Mi, Gojko, odosmo. Evo ti ključ, čuvaj mi kuću. Doći ću ja.“

Zagrli ga koliko je jače mogao i nestade niz ulicu. Stajao je tata dugo i nijemo gledao za njim, svojim osloncem, komšijom, u nevjerici da se to dešava. Tišinu te zore parao je samo cvrkut ptica, dok je mama sa druge strane kapije skrivala pogled, predosjećajući valjda da će i na našu adresu stići isti poziv. Tako i bi, a ona ostade sa djetetom od tri godine – ni na nebu ni na zemlji. Noge koje su do tada hitro trčale, prateći djetinji, bezbrižan korak, sada su gazile po ugašenim ognjištima. Sada su vodile tijelo koje je silno jurilo da oružjem odbrani svoju nejač, da dograbi mač jezika i pred sobom siječe i razgoni sumaglicu, tamu i jad.
Desi se nešto čudno u ljudima, zar ne? Nikad nećeš saznati ko je kriv, morao si da se braniš od dojučerašnjih kumova i oni od tebe. Da se podijeliš i boriš oko komada zemlje u kojoj ćeš na kraju završiti. Ja posljedice osjećam neznatno, nakon 30 godina od rata i 17 moga života, a tata to breme nosi od mladosti. Nekad bi me pomilovao po kosi, pa izustio da je umjesto proticanja te mutne, teške baruštine ispred njega, kao u priviđenju, posmatrao brzinu proticanja petroleja u lampi ćorici. Pored nje bi sa grafitnom olovkom u ruci ugledao lik moje bake, one koja mu je sa četiri razreda škole otvorila prozor u svijet. Možda djeluje čudno, ali nije kada je svako slovo ispisano na zelenoj tabli značilo jedan djelić umnogostručene duše. Jer duša jednog naroda ogleda se i u njegovom pismu, prvim slovima i prvim nevješto sklopljenim rečenicama. Na čijem bismo jeziku izgovarali molitve Gospodu sem na maternjem? Kako bismo razumjeli dubinu riječi Kočića, Šantića, Dučića, Ćopića bez našeg i njihovog jezika? Prenese nam ga majka svojom krvlju i podsticaše svakim otkucajem svoga srca. A rođenjem nas zemlja uze u naručje, pa zar ne bi bilo strašno mučno okrenuti joj leđa tad – kada joj je bilo najpotrebnije?

A naša zemlja... nije samo entitet, kako je nazivaju ljudi koji rijetko koračaju ovom našom ljepoticom. Ona je dom i utočište za svakog ko hoda po utabanim stazama svojih predaka. Za nas su ih mukom, znojem, borbom, puškom, rukama i srcem krčili. Za nas možda i nedostojne njenog sunca, neba i krila, jer ne znamo koji su nam amanet ostavili. Ona može biti i dom svakog dobronamjernog živog stvora. Republika Srpska nije samo entitet, ona je i topli trebinjski izlazak sunca na zvoniku manastira Tvrdoš, koji svoje zrake neumorno pruža vijekovima. Ona je Manjača, Trebević, Jahorina, Kozara, naša pluća i naš život. Ona je hercegovačko milo sunce, smokva, nar, vinova loza... Kameni krš i široka ravnica. Ona je Vrbas, Drina, Trebišnjica, ona je prva hidrocentrala na Balkanu, nepregledna polja spomenika i parkovi puni djece...

Sada mogu naslutiti da negdje duboko u svojoj duši uvijek moraš nositi iskru svjetlosti koja ti neće dozovliti da izgubiš ono zrno ljudskosti koje samo čeka da proklija, oplemeni i okrijepi te. Ono koje te čuva da ne odeš daleko, ma koliko te bijeli svijet mamio svojim blještavim svjetiljkama, ni cipele moga tate nisu zakoračile tim putem. To svjetlo ti ne da da zaboraviš ko si, ono te istovremeno uči da živiš uronjen u svoj jezik, ali da nikad nikoga ne mrziš. Da gradiš svoju kuću sa prozorima na sve četiri strane svijeta, ali i mostove prema drugima i drugačijima. Da umiješ da izgladiš nesporazum, da izbjegneš sukob, da nikad ne iskusiš vrijeme kad prijateljstva pucaju po šavovima...

Iako naš glas možda i nije ništa više do zuj pčele u roju, pozvani smo da na svom jeziku ispričamo sudbinu naroda sa „one tačke na Zemlji koju nam je Bog darovao“. Repa bez korijena ne može da raste, ali sa njim može da napreduje u prostranoj bašti različitih vrsta repa. Sve su slične i sve tako različite. Isto je i sa narodom – moramo imati svoj korijen, plodno tlo, sunce, vazduh i slobodu da bismo rasli, u dubinu i visinu. A šta je to sem jezika, države, slobode govora, prava na različitosti? Meni tata dade živu riječ, a na meni je da je prenosim, čuvam, ali i poklanjam i potičem ono moje zajedno sa tvojim.