Mitropolit tverski i kašinski Ruske pravoslavne crkve Amvrosije oprostio se prigodnim riječima od blaženopočivšeg vladike Atanasija.
Pismo prevedeno sa ruskog jezika prenosimo u cjelosti.
Episkop Atanasije (Jeftić) bio je veoma neobičan. Sjećam se negdje početkom 2000-ih ja sam ga dočekivao na aerodromu u Moskvi, i prvi put sam vidio tog čudnog čovjeka, u kratkoj mantiji, u sandalama na bosu nogu, sa okolovratnom zaštitom ( vladika je imao ozbiljnu povredu kičme), ja nisam odmah shvatio, da je ispred meni veliki bogoslov našeg vremena, arhijerej, ali ne jurodivi.
Iako se on često ponašao kao jurodivi. Uzimao bi sa stola sve bombone i slatkiše poslije ručka, a zatim ih na ulici dijelio djeci; zadajući im pitanja tipa „Koliko imaš godina?“. I odgovarajući na „sedam“ ili „deset“ govorio bi: „A ja imam „četiri!“, čime je uvodio u zbunjenost djecu. On je volio da se igra sa djecom. Dok bi mogao biti strog u opštenju sa omladinom ili studentima. Čak i sa braćom arhijerejima takođe.
Vladike Amfilohije ( Radović) i Atanasije ( Jeftić) su bili braća po duhu. Oni su bili duhovna djeca prepodobnog Justina (Popovića). Iako potpuno različiti u onoglavnom su bili isti. Veoma je interesantno i istovrememo i korisno bilo njih posmatrati! Vladika Atanasije je reagovao vrlo emotivno, čak eksplozivno, ponašao se dosta zadrto, dok je mitropolit Amfilohije trpeljivo, mirno, ćutke sa ljubaljvlju ga prihvatao.
U Srbiji sam vidio kako vladika Atanasije igra fudbal sa sveštenicima i djecom. Teško da bi takvo nešto sebi dopustio vladika Amfilohije. Kada je u Sankt-peterburgu Duhovna Akademija prisvojila mitropolitu Amfilohiju zvanje počasnog doktora bogoslovlja, on je negodovao što tu nagradu nema vladika Atanasije. Više puta mi je potom vladika Amfilohije govorio: Vladika Atanasije je veći bogoslov, on je više zasližio to zvanje. Dajte ga njemu. Meni je neprijatno zbog njega, da ja imam, a on ne. Trebalo je biti obratno“.
Tada sam ja mislio da je pred nama mnogo vremena , i da će i on obavezno dobiti naše zvanje počasnog doktora. Ali se sve tako brzo promijenilo u životu i tok vremena je neprimjetno odnio u prošlost takve mogućnosti i sada već u vječnost dvojicu svetih vladika.
Posebno sam se divio kod vladike Atanasija njegovoj ogromnoj želji i umijeću da neprestano uči. On je znao mnogo jezika, napisao mnoštvo knjiga, ali je do poslednjih svojih dana izučavao nove jezike. U njegovom uzrastu! Kao da je mislio ovdje živjeti vječno. Znao je da će se ovdje na zemlji uskoro završiti put. Ali je bez obzira na to nastavljao. Ne za vrijeme. Nego za vječnost. Ko može reći da je to bilo beskorisno? Očigledno i za vječnost je to mnogo bitno. Ne, ne samo znanje jezika, naravno. Već umijeće da se čovjek trudi i umnožava Bogom dani talenat, o kome će vladika Atanasije sada ispričati svom Nebeskom Ocu.
Šta Vi mislite o ovome?