Vidimo se... Mr. Špilman

Ljeto je. Godina 2015. Sparni avgustovski dani rezervisani su za filmski festival. Te godine u Trebinje je došao čuveni Pera Božović. Dobio je „Zlatnog platana“, a u beogradskom dijelu ekipe umjetničkog direktora Festivala Peđe Milojevića stigao i jedan stariji gospodin sa štapom.

Na terasi hotela „Leotar“ tog ljeta je bilo baš vruće. Prava ona trebinjska sparina, asfalt je gorio pod nogama. Nije bilo ni daška vjetra. Iz hotela je izašao jedan stariji gospodin. Prišao nam je i predstavio se – moje ime je Milan, Milan D. Špiček, drago mi je.

Odgovorili smo - i nama gospodine Špiček. Svima nam je prvo zapalo za uho njegovo neobično prezime, a zatim i za oko - nevelik čovjek sa štapom, uz to šepa, najavljen kao čuveni filmski kritičar i još čuveniji novinar. Ime iz svijeta filma za koga svi imaju samo riječi hvale. Sjedimo, počinje priča. Već nakon prvih rečenica svi se smijemo.

Već tada je postao Špile. Uskoro i Mr. Špilman. Obilazimo Trebinje, Špile oduševljen. Sve smo posjetili što se posjetiti moglo. A njega su zainteresovale tri stvari: crno vino – vranac i merlo, sir i med. Te godine je od prijatelja iz Herceg Novog na poklon dobio pršut, koji je dok je bio u Trebinju "čuvao" kod mog oca u podrumu. Poslije smo ga zajedno „načeli“ u Beogradu. Živio je u blizini mog stana na Šumicama. Tek s druge strane ulice Vojislava Ilića. Uz pršut je išlo i vino, koje je prethodno kupio u Trebinju. Tu noć nikada neću zaboraviti. Baš smo uživali, sjećajući se svih zgoda i nezgoda koje smo imali sa Perom Božovićem. A nije ih falilo vjerujte mi na riječ, ali o tome neki drugi put.

I kako tada tako sve do ljetos. Svake godine Špile bi naručio i do 50 litara crnog vina. Uživao je u tim kapljicama. Pričao bi nam da mu je i doktor, jer je imao više ugrađenih stentova, preporučio da pije crno vino. Pa je odlučio da sebe počasti najboljim lijekom – onim iz Trebinja. Tako je tvrdio. Bio je to pravi eleksir za njegovo veliko srce.

Glavni dobavljač, u međuvremenu, postao mu je moj prijatelj Božidar, inače član trebinjskog dijela ekipe Festivala, sada već sa višegodišnjom adresom u Beogradu, koji bi mu vino nabavljao od svog ujaka iz Polica. A njegov ujak, samo prenosim Špiletove riječi, pravi najbolje crno vino.

U narednim godinama redovno je dolazio u Trebinje. Trebinjsku ekipu festivala posebno je zavolio 2016. godine. Tada smo se što ono kažu baš sprijateljili. A sve je krenulo kada je na njegovom starom „twingu“, jer je u međuvremenu kupio novi, pukla guma. Odvezli smo automobil kod majstora, uz gumu riješili još nekoliko sitnih problema i Špile je mogao bezbjedno da se vrati za Beograd.

Uvijek je govorio da nam se ne može odužiti. A mi, šta smo to učinili posebno!?  Vjerujte ništa. Samo smo automobil odvezli kod majstora. Ali, eto, njemu je to mnogo značilo. Poslije nas je više puta zvao na piće u Beogradu. Mi studentarija sa jednim ozbiljnim gospodinom. Ozbljinim. To je samo na prvi pogled. On se osjećao kao mladić od 20 godina. Sve je znao šta nam treba, kad šta da kaže, kako da kaže, s čim da to uporedi.

Sjećam se jedne prilike kada je morao da napusti „Leotar“ jer su sobe bile bukirane. Brzo je prešao u jedan drugi motel u Starom gradu. Uz to poprilično ljut. A onda da bismo ga oraspoložili inscenirali smo jednu šalu pred ljubaznim radnicima.

- Da li je ovdje odsjeo Mr. Špilman? – pitamo.

- Pa, znate, tog, kako rekoste... Špilmana, stranca, nemamo? – kaže nam konobar.

- Nemate Mr. Špilmana. Pa, čekajte, ko je onaj gospodin što se smije iza Vas? – pitamo konobara koji se odmah okreće.

- A to, to je jedan gospodin sa Festivala filma. Ali Špilman sigurno nije – odgovara nam konobar samouvjereno.

- Hvala Vam veliko – odgovaramo konobaru i upućujemo se kod Mr. Špilmana, koji sjedi za stolom i i dalje se smije.

- Uspjeli ste – kaže nam. Ponovo osmijeh.

A tek njegovi savjeti o ženama. Toga se i danas odlično sjećam. Prvo i osnovno pravilo je da su sve nepoznate dame za muškarca gospođice i nijedna se, vjerujete mi na riječ – govorio nam je Špile – neće naljutiti, već će svakoj biti drago.

Po nekoliko sati bi slušali „savjete“ kako prići djevojci, pa šta joj reći, kako reagovati, kako se ponašati. Sve čas po čas. Ponešto smo i zapamtili, a nešto je probano i u praksi. Ali i o tome na nekom drugom mjestu.

Bio je to izrazito šarmantan gospodin koji je, iako je uveliko gazio osmu deceniju života, osvajao žene na svakom koraku. Pa čak i na dalekoj Kubi. Bio je jednostavno poseban.

I ove godine je bio u Trebinju. Kao i uvijek raspoložen i nasmijan. Obećao je da će doći i iduće godine, samo da bi se družio. Mnogo je zavolio Trebinje, ali i nas iz trebinjske ekipe Festivala – Želimira, Božidara, Nebojšu, Saleta, mene. Terasa hotela „Leotar“ kao da je bila njegova najbolja drugarica, gdje je mogao da diše punim plućima i da ga pritom niko ne uznemirava.

A svaki dan bi pisao, pričao anegdote, davao savjete. Znao je o glumcima i drugim gostima Festivala sve ono što drugi nisu znali. U predahu, kada bi se svi okupili, jer nijednog Festivala nema bez pratećih začkuljica, znao bi da kaže: „Vrat mi se ukočio gledajući u vas, pa čak i kada sjedimo za istim stolom čini mi se da ne sjedite, već da stojite“.

Vrijeme je prolazilo. Dani su letjeli. Korona je činila svoje.

Srijeda je. Oktobar 8. Pisao bi mi često na WhatApp, a ponekad i na Viber i Messenger. Ovoga puta odlučio se za Messenger. Stigla mi je poruka sa linkom sa sajta „Danasa“, gdje je, inače, redovno objavljivao svoje stavove i komentare. Za mene, u prvi mah, link čudnog naslova, a vidim fotografiju Mr. Špilmana, pa samim tim znam da je on autor.

„Kako se leči rak“...

Svašta – prvo je što sam pomislio. Daleko bilo, otkud mu sad ovo. Ali, hajde, da vidim šta je napisao. Poznavajući ga – mora biti da je nešto zanimljivo.

Čitam, čitam... Pa stanem. Ponovo se vratim na već pročitane rečenice. Pa ponovo stanem. I tako sve u krug. Shvatio sam, ali nisam baš siguran. Moram da provjerim sa Špiletom. Ili, iskreno rečeno, nisam želio da vjerujem u ono što sam pročitao, odnosno shvatio.

Pa za svaki slučaj pišem mu novu poruku.

- Špile, jesam li dobro shvatio ovaj tekst?

- Odgovara mi: „Jesi gradonačelniče (tako me zvao od samog početka našeg poznanstva) do slova, ali zbunjuje zajebancija.

Shvatio sam tužnu realnost. Špile je na beogradskoj pulmologiji. Ali izdržaće on. Mora. Obećao je da će ponovo doći. Čujemo se ponovo poslije nekoliko dana, pa ponovo 21. oktobra. Postalo mi je jasno – nije dobro. Već se ne javlja na telefon zajedničkim prijateljima iz Beograda.

Dan je 26. Mjesec je oktobar. Godina je 2020. Peđa me zove neobično rano. I samo tiho izusti – „Sad su mi javili. Umro je Špile...“.

Odmah su mi proradile uspomene. Čovjek se prisjeti nekih lijepih trenutaka. Ja u Trebinju, još sa koronom, i da hoću za Beograd ne mogu. Idem na njegov profil na Fejsbuku. Prosto moram. Ali se iznenadim, „više nismo virtuelni prijatelji“. U stvari, nema više nijednog virtuelnog prijatelja među prijateljima. Samo jedna rečenica u samom vrhu profila, odmah ispod imena: „VIDIMO SE U DRUGOM ŽIVOTU“. To je mogao samo Mr. Špilman. Vjerujte mi na riječ.

Božo Morić, u Trebinju, 26. oktobra

PS.

Špile je bio voditelj „Ponoćnog bioskopa“ i emisija „Medalja 202“ i „Krug 202“, filmski kritičar, pisac i član Savjeta Festivala evropskog i mediteranskog filma u Trebinju.

Rođen je u Beogradu, gdje se školovao i diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti. Novinarstvom je počeo da se bavi već poslije srednje škole. Najduže i najplodnije radio je na radiju, gdje je nagrađivan za sve novinarske discipline i za filmsku kritiku.

Filmom i kritikom se bavio od početka osamdesetih godina, kada iz Specijalizovanih programa Radio-Beograda prelazi u Beograd 202, gdje počinje da uređuje i vodi „Ponoćni bioskop“, koji uskoro postaje kultna emisija. Od tada, izvještava sa svih domaćih filmskih festivala i mnogih inostranih.

Glumio je u filmovima “Rana jesen” Tome Janjića, “Dečak iz Junkovca” Dejana Zečevića, “Ptice koje ne polete” Petra Lalovića i “Pun mesec nad Beogradom” Dragana Kresoje.

Autor je i četiri knjige vezane za film – „Herceg Novi ljubavi moja“, „Lepotica i zver“, „Niko nije savršen“ i „KuvaRni glumci“. Svoj prvi roman „Heklanje uz vetar“ izdao je 2015. godine.

“Lepo vreme za mlad grašak, Puriša” (2009, Akademija umetnosti, 65 min.) njegov je prvi scenaristički i rediteljski film. Scenarista i reditelj je dokumentarnog filma “Moje prezime je Funt, imam 90 godina”, o Radetu Markoviću.

Dobitnik je velikog broja nagrada, a nosilac je i nacionalnog priznanja za vrhunski doprinos kulturi.

Milan D. Špiček biće sahranjen u srijedu, 28. oktobra, na Topčiderskom groblju u Beogradu.