Mi, Srbi smo lopovski narod! Krademo. Toliko krademo da smo sve bogatiji i bogatiji. Ovako majušna zemlja s majušnim brojem stanovnika, a nešto više sa stanovnicama, krade gdje stigne. Toliko se krade da je lopovluk postao svakodnevna tema malog naroda sa malim brojem stanovnika. Kradu i oni na vlasti ali je nedokazivo. Kradu i oni koji nisu na vlasti. I to je nedokazivo. Nismo jedini. Cijeli svijet krade. Neki kradu, a neki kraduckaju. Dakle, nije ovo samo srpski model. Ali, kada se dogodi nešto suprotno od ove zle navike onda se krstimo rukama i nogama.
Moja priča počinje u Trebinju. Boraveći na TFF (Festival evropskog i mediteranskog filma), konstatovao sam prvog jutra poslije otvaranja da mi nema novčanika sa ni manje ni više nego 550 evra. Budući da dokumenta držim u nekom metalnom šlajpiku koji sam dobio od drugara Saše Srbina iz Amerike (ima sistem odbrane, ne može niko da očita pinove kartica, trt), poslije preturanja po automobilu, sobi, odustao sam.
Sutradan, pod Platanima, prilazi mi Želimir Kovačina novinar, i nonšalantno kaže: “Ja da ti rješavam probleme“? i predstavlja mi gospođu Pažin koja drži papirić u ruci i kaže: “Moj suprug Ognjen, ovo ime ću napisati velikim slovima OGNJEN PAŽIN, jutros je našao novčanik, pa kako osim recepta za bromazepam nije bilo dokumenata prema imenu je dokučio da ste gost Festivala... Sad ću ja da trknem da vam donesem novac".
Molim gospođu Pažin da to ne čini i odlazim u Dom mladih gdje je gospodin OGNJEN PAŽIN portir. Već s vrata kapira ko sam i izlazi sa novčanikom: “Ni sam ne vjerujem, počinje gospodin PAŽIN, da je od sinoć do jutros u 11.00 časova, novčanik bio ispred ulaza u Dom i da ga niko nije fermao, a ja sam prema receptu skontao da ste gost Festivala prema spisku koji imam za ulazak na Ljetnu scenu Doma mladih“.
Pruža mi novčanik. Ja bez teksta, uzimam lovu i dio mu pružam. Gospodin OGNJEN ni da čuje. Tek kada sam utvrdio da ima djecu, uzeo je ponuđen novac (prema zakonu ima pravo na deset odsto) i počeo da mi se zahvaljuje kao da sam ja njemu učinio uslugu, a ne on meni.
Vozim se prema hotelu Leotar i kontam: “Ognjen mi je vratio vjeru u poštenje. Ipak mi Srbi nismo lopovi“.
Ne, nije kraj.
Prije pet godina, Drugi TFF otvoren je u bašti Doma kulture. Poslije otvaranja i filma prešli smo u Platane. Poslije izvjesnog vremena prilazi mi jedna momčina: “Šta ti fali ovdje?!“ Ni pet ni šest, rekoh: “Ništa. U Trebinju se osjećam fenomenalno!“.
I taman da počnem s lamentiranjem o ljepotama ovog grada, lijepim žena, sjajnim muškarcima, dečko mi pruži novčanik (s manje para nego ovom prilikom) i dokumentima jer još nisam imao „sigurnosni novčanik“.
Ja zapanjen, gledam u pruženu ruku i tražim po novčaniku neku kintu da ga častim a momčina s visine (poslije boravka u Trebinju držim glavu visoko pa moji pajtosi misle da sam digao nos, međutim, meni se ukočio vrat od držanja glave kao da gledam na Leotar): “Ej, dečko, ne zajebavaj. Ovo je Trebinje“.
Sad je tek kraj.
Kraj.
Šta Vi mislite o ovome?