Obućarski zanat u Trebinju izumire, pa su od pet majstora za popravke cipela, koliko ih je bilo prije nekoliko godina, ostala samo dva. Do prošle jeseni bila su tri obućara, ali je jedna radnja zatvorena, i umjesto popravke obuće u njoj će se prodavati – povrće i voće.

Milovan antunovic.jpg

Majstorima nema ko da pomogne, niti da ih naslijedi, jer mladi nisu zainteresovani za ovaj posao koji, ipak, i u vrijeme jeftine obuće donosi sigurnu zaradu.

Milovan Antunović jedan je od preostala dva obućara u Trebinju koji imaju svoju radnju, ostale su odjavljene, iako još ponegdje u privatni podrum ili stan Trebinjci mogu da odnesu cipele na popravku.

Antunović je prije skoro četiri i po decenije počeo da uči obućarski zanat na smjeru kožarstvo u tadašnjoj Školi učenika u privredi.

Krajem 70-ih godina prošlog vijeka otvorio je obućarsku radnju u Gacku, a poslije nekog vremena počinje da radi u preduzeću “Rudo” u Trebinju.

Kad je stavljen katanac na ovu firmu za proizvodnju ortopedskih pomagala, Milovan se vraća popravci obuće. U metalnom  kiosku od desetak kvadrata, u trebinjskom naselju Ložiona, radi u dvije smjene, jer posla ima.

– Obuća će se uvijek popravljati. Ljudi su sada prisiljeni da kupuju jeftiniju obuću, pa traje dok traje, ali i takvu popravljaju. Nekada sam pravio obuću, ali sada se to ne isplati, jer je materijal skup, pa bi jedne ručno izrađene kvalitetne cipele koštale mnogo više nego u prodavnici – objašnjava ovaj obućar.

Isplati se popravljati i jeftino

U njegovoj radnji je stara “singerica”, kalup za proširivanje obuće, mašina za brušenje, sitni alat, konci, ljepila i police pune cipela, ali i patika različitih svjetskih marki.

– Donose i originale na krpljenje i punjenje đonova. Ima svega, mušterija koji hoće odmah uslugu, onih koji mogu sačekati samo da se uradi kako valja. Bude i obuće koja mjesecima stoji u radnji i po nju niko ne dolazi. Ima i one koja je toliko nekvalitetna da se ne isplati popravljati. Sve pokušavam da uradim, samo da su mušterije zadovoljne. Bitan je kvalitet, jer kad je mušterija nezadovoljna, više se neće vratiti – objašnjava Milovan tajne opstanka zanata.

Materijal nabavlja iz Srbije i FBiH, a nastoji da ne povećava cijene usluga.

– Sve je skuplje, i materijali i dažbine. Srećom, služe me ove stare mašine, toliko su jednostavne, pa se na njima nema mnogo šta ni pokvariti – navodi rijetki trebinjski obućar.

Milovan kaže da će raditi do kada bude mogao, a ko će ga naslijediti ne zna, jer za desetak godina, otkada je otovorio radnju, niko se nije raspitivao da uči kod njega zanat.

Krojačice u svakom naselju

U Trebinju nema ni tašnarske radnje, a samo na dva mjesta u gradu se može popraviti časovnik.

Dok se ovi majstori mogu izbrojati na prste jedne ruke, krojačica u Trebinju ima u skoro svakom naselju, a nedavno su otvorene i nove krojačke radnje.

– Krojačice su, uglavnom, starije ili žene u srednjim godinama. Malo je mladih djevojaka koje hoće da nauče ovaj zanat. Dosta žena u Trebinju je nekada hljeb zarađivalo u trebinjskom “Novoteksu” i tamo su učile zanat. Kad su otišle u penziju nastavile su da šiju kod kuće, a neke su otvorile i krojačke radnje – objašnjava jedna trebinjska krojačica.

Nema škole za zanate

U Hercegovini ne postoji škola koja bi obučavala obućare. I oni koji su svršeni osnovci, koji su zainteresovani, da bi izučili ovaj zanat treba da otputuju više stotina kilometara od kuće u druge dijelove Republike Srpske, zbog čega najčešće odustaju.

Takođe, nema ni frizerske niti kozmetičarske škole, iako se ovakvi saloni posljednjih godina sve više otvaraju u Trebinju, a stanovi pretvaraju u šminkernice.