Veliki Lordan Zafranović za TrebinjeLive - Ako budem snimao igrani film o Jasenovcu, scenario ću pisati u Trebinju

U najjužnijem gradu Republike Srpske boravi jedan od najvećih režisera ne samo EX-YU prostora, već i šire Lordan Zafranović, koji u razgovoru za TrebinjeLive.info kaže da je upravo u našem gradu prije 36 godina, zajedno sa Mirkom Kovačem, bio mjesec dana i da su pisali scenario za film "Večernja zvona" po njegovom romanu "Vrata od utrobe".

"Tada sam upoznao Trebinje. Kovač je ovdje išao u školu i svaki dan smo bili na Trebišnjici. Kovač je napisao da je Hercegovina predio čempresima i da je to teritorija za promišljanje, za umjetnost. Ovo je čist mediteranski grad i nema nikakve razlike između Trebinja i Dubrovnika. Blizina je mora i u odnosu na 1983. godinu Trebinje izgleda fenomenalno. Ovo je jedan briljantni bijeli kameni Grad koji je u sredini veličanstvene planine Leotar. To je oaza mira i ljepote kao i prekrasna rijeka Trebišnjica koja sada izgleda kao ogromno jezero", priča Zafranović.

Kovač i on su se, kaže, spojili po karakteru i nikakve razlike nije bilo u mentalitetu Hercegovca i Dalmatinca.

"To je u stvari jedna mediteranska kultura, to je nešto iz čega je izašlo sve. Ovo je, kad pogledate kroz istoriju, početak i kraj civilizacije", kaže Zafranović.

Diplomirao je književnost i likovnu umjetnost, a zatim je otišao u Prag gdje je završio film i režiju. Film je za razliku od slikarstva za njega jedno muvanje. Slikarstvo je vezano za samoću, za sobu, a film je raskošan, velika organizacija sa puno ljudi.

"Film je izazov, on je čudo", raširio je ruke Zafranović dok razgovara u opuštenoj šetnji sa novinarom portala TrebinjeLive.info.

Kao mlad, sa 17 godina, amaterskise bavio filmom kao autentičnim medijom i zajedno sa prijateljima pravio je eksperimentalne filmove. Prije Akademije napravio je već nekoliko dokumentarnih i kratkih filmova. Sasvim slučajno naišao je na Jasenovac kad je zajedno sa svojim drugarima radio film u blizini nekadašnjeg zloglasnog logora-

"Bili smo šokirani šta smo tamo vidjeli u cijelom spomen području. Fasciniralo nas je zlo ne samo kod pojedinaca koji su od malja do noža dnevno likvidirali na stotine ljudi nego i masovnost. Kad smo se vraćali kombijem u Zagreb da bi izbacili taj užas iz sebe šta smo doživjeli počeli smo da pjevamo operske arije i nismo mogli doći sebi", rekao je Zafranović.

Nakon sedam dana razmišljanja o tome počeo je da sagledava da ovaj medij upotrijebi u upozorenje i da klikne protiv tog zla. Počeo je sa istraživanjem i otvarala su se vrata užasnog zločina koji se desio od 1941. do 1945. godine.

"Napravio sam dokumentarac o Jasenovcu, a nakon toga počeo sam sa ozbiljnijim filmovima kao što su 'Okupacija u 26. slika', 'Pad Italije', 'Večernja zvona'... U mojim filmovima ima brutalnih scena ubijanja jer sam zajedno sa svojim saradnicima htio da upozorim da se to nikada više ne ponovi. Ovim dešavanjima vidjeli smo nemoć filma jer smo mi mislili da će to biti trajno upozorenje, ali to u svijesti čovjeka traje nekoliko dana", priča Zafranović.

Kada je početkom 90-ih godina morao da ode iz Hrvatske u Pariz montirao je film "Testament" o ustašama u crno-bijelom formatu. Došao bi naveče u stan i gledao rat na televiziji u koloru koji se nije ništa razlikovao jer je ista bila propaganda, leksik, jezik... Od razočarenja želio je da se vrati slikarstvu koje je diplomirao na Akademiji u Splitu, ali trebalo je vratiti tehniku crtanja što mu nije išlo. U ruke mu je došla knjiga Vidosava Stevanovića "Ostrvo Balkan" i preko noći je odlučio da se ponovo vrati u filmske vode.

Uvijek je bio poseban, svoj, nikad nije savijao glavu, i kod svakog filma nikome nije dao da se miješa u njegov posao. Nije mu žao zbog toga.

"Film 'Okupacija u 26. slika' imao je dobru poziciju za Oskara u Američkoj akademiji jer je tada predsjednik Akademije bio Karl Malden, Dan Tana je imao restorane. Dan Tana je rekao da imamo Oskara, ako skratim scenu autobusa od sedam minuta na tri jer ženski dio Akademije neće to izdržati jer će napustiti dvoranu. Zvali su i Jadran film, ali Mirko Kovač i ja smo bili kategorični da nema skraćivanja. Desilo se to što se i predviđalo jer je ženski dio napustio projekciju. Moj život sa Oskarom bi bio sigurno nešto drugo, ali mi ni danas nije žao moje odluke. Ja bih izdao samog sebe, medij kojim se bavim jer film je svetinja", iskren je Zafranović.

U početku dok je bio amater nagrade su mu mnogo značile jer je to bila potvrda da je uspostavljena komunikacija sa ljudima koji su to gledali. Zafranoviću su te nagrade tada bile stimulativne za dalji rad. Nakon toga više nije obraćao pažnju i nije ga zanimalo da li je neki film nagrađen ili ne.

Njegov film "Testament" nije prikazan na televiziji u Republici Hrvatskoj (osim u nekim uskim krugovima). Masovna dizanja ruku na stadionima uz pokliče "Za dom spremni" izazvala su reakciju u njemu da traži da se prikaže na televiziji koja je bila koproducent filma, ali do danas to nije urađeno.

"Želja mi je bila da mladi ljudi vide zašto ljudi dižu ruke jer mladi ljudi nemaju pojma šta iza toga stoji. Rasprava je bitna, ali ljudi u vrhu se plaše toga", kaže Zafranović.

Na kraju razgovora pomenuo je da razgovarao sa najvišim rukovodstvom Republike Srbije o projektu koji bi oni velikim dijelom finansirali za igrani film o Jasenovcu.

"Nedostaje veliki igrani film o Jasenovcu koji bi bio vrhunac moje katarze i da se stavi konačna tačka na to jer su se počeli pojavljivati razne revizije koje koristi dnevna politika, naročito nakon dešavanja 90-ih godina. Nužno je da se filmom cijelom svijetu pokaže šta se desilo i stavi tačka na to", kategoričan je Zafranović.

Prema njegovim riječima film i umjetnost ide jednim pravcima, a politika drugim. Tu i tamo se spoje, ali rijetko.

"Ako dođe do realizacije filma o Jasenovcu došao bih mjesec dana u Trebinje da napišem scenario jer mislim da je ovo idealno mjesto i tišina za stvaranje, osamu, koncentraciju", sa osmijehom na licu završio je Zafranović.