Tekst „Baka Koviljka“ koji smo prije nekoliko dana objavili na portalu TrebinjeLive.info izazvao je brojne reakcije kod Trebinjaca, ali i širom dijaspore. Tako su se portalu i autoru teksta javili brojni čitaoci spremni da pomognu baki Koviljki.

baka koviljka zelenovic trebinje.JPG

Baku Koviljku posjetili smo u njenoj garsonjeri u naselju Tini i donosimo vam razgovor sa našom sugrađankom, koja je tokom odbrambeno-otadžbinskog rata izgubila sina jedinca.

„Ujutro kad se ustanem, skuvam sama sebi kafu i sipam je u malu šolju. Dođem ovdje pored mog Nebojše i pričam se sa njim. Poneko, ko ne zna, možda pomisli da nas je puna kuća. A iza vrata...“, baka Koviljka je ostala nedorečena...

Stajala je pored svog molitvenika. Na njemu je slika sina Nebojše. Na manjoj fotografiji mlad momak, gotovo dječak, osmijehuje se oslonjen na avion JNA na aerodromu u Somboru. U polutami skromne garsonjere sjaj voštanice je obasjavao Nebojšino lice.

Ispred slike Nebojšin ratni orden Vojske Republike Srpske.

Kolega Želimir i ja, jedva smo zadržavali suze.

„Bako...“, obratio sam joj se, a ona me prekinu. „E moj sine da sam bogdo baka, imala bi unučad. Ovako nemam nikoga. Imam evo ovu sliku mog Nebojše i svijeću koju nikada ne gasim. Nisam ja sinko baka, ja sam majka poginulog junaka“, reče mi Koviljka a ja se postidjeh.

„Ja, sinko, nisam čula da neko svira iz auta. Uzeo si me pod ruku i pričali smo se, ja sam sjela u taksi i otišla. A i da sam čula, kako da zamjerim, možda je žena žurila djetetu, na posao. Svi, sinko, nekud žure“, priča nam baka.

Osjetila je da mi je teško, uhvatila me je za ruku i poljubila.

„Nemoj da ti je teško, ja sam ponosna majka. Moj Nebojša je pao za našu Republiku Srpsku. Rov je bio na tridesetak metara ispred naše kuće u Nedžarićima. Stupsko brdo je adresa. Tu su bili moji Zelenovići, mnogi su stradali. Moj muž Milorad se prijavio da ide na položaj da zaštiti sina. Tri puta su ga ranili. Imao je gelere u glavi, u plućima, meci su mu skoro stomak raznijeli, ali nije sina spasio. To nije mogao“, priča nam Koviljka.

Nebojša je poginuo 6. avgusta 1992. godine. Snajperski metak mu je prekinuo mladost u rovu u blizuini rodne kuće. Tada joj je, kaže Koviljka, maltene život prestao.

Kroz suze nam priča da su sina tri puta sahranili. Prvi put na groblju u Vlakovu, poslije Dejtonskog sporazuma na Vojničkom groblju u Sokocu, a nakon svega vječni mir je našao na groblju u Podgljivlju.

„Tri puta mi se srce lomilo“, kaže Koviljka koja je rodom iz porodice Gušić.

„Moj brat je Novica, legendarni komandant Nevesinjske brigade. Nisu mene zaboravili ni moji Zelenovići, ni Gušići. Mene su u Sokocu lijepo primili, ali smo mi imali želju da idemo u Trebinje. Tu smo našli mir“, kaže Koviljka.

Pored cijele muke koja je snašla, Koviljka je godinama njegovala teško bolesnog supruga. Umivala ga, liječila, davala insulin..., dok nije otišao svom Nebojši.

Koviljka ne govori da ima ozbiljne zdravstvene probleme. Srce joj je prepuklo, dva puta je oko operisala, teško hoda. Nije, kaže, ničega željna. Svega ima. Nije je rodbina zaboravila, ima dobar komšiluk. Ali…

„Imam dvije želje. Prva je da nikada više ne ginu djeca. Da nam sinovi ne ginu, da nam se kuće ne zatvaraju“, priča.

„Prepadnem se sinko. Noću neki dolaze i kucaju na prozor i pitaju 'Baba, je li bila penzija. Nisam vidjela ni ko su ni šta su“, kaže nam Koviljka.

Stidljivo nam, u pola glasa, kaže da bi voljela kada bi mogla da garsonjeru zamijeni za manji jednosoban stan blizu groblju u Podgljivlju. Ili u Gorici ili negdje bliže.

„Da ne molim nikoga da me vozi na groblje. Da, dok sam živa, svaki dan mogu da odem na groblje da im svijeću zapalim i za dušu im se pomolim. Sama ne mogu, dođe mi rodbina da prenoći kod mene i pomognu mi. Eto, da imam jednu sobicu još kad mi neko dođe da ima da prespavam, bilo bi mi lakše. Dok sam živa. A kad odem mom Nebojši i Miloradu..., tamo ću imati sve“, tiho nam reče.

Potpisnik ovih redova, kolega Želimir i svi ljudi čistog srca i dobre duše mole one koji mogu da pomognu da to i učine. Bilo da su to političari, privrednici, vlasnici nekretnina, gazde - dajte da se ujedinimo. Nisam neki račundžija, ali znam da to nije ogroman novac, da makar, dok je živa, još jednom pomognemo baki Koviljki.

A kad ode kod sina jedinca Nebojše i muža Milorada imaće sve.

Možemo makar toliko.