Mirjana Bobić Mojsilović za TrebinjeLive - Knjiga je najjeftiniji način da popravimo vlastite živote

Mirjana Bobić Mojsilović prvi put se sinoć predstavila trebinjskoj čitalačkoj publici. Njene knjige su zanimljive, kad se uzmu u ruke da se čitaju ostavljaju bez daha i drže se dok se ne pročitaju. To su, zapravo, knjige koje se doživljavaju i preživljavaju.

Kod nje je nazavodljiviji njen duh koji je drži mladom jer je nikad ništa ne mrzi, ne ogovara, svuda ide pješke i ne živi u prošlosti. Kod nje je sve povezano - od knjiga, i pjesama do pozorišnih komada slika. Može se reći da su njene pjesme njene slike, dok su slike njeni romani i sve se to isprepleće u krug.

Kaže da sve što radimo u životu radimo iz tog osjećanja da stvarnost nije dovoljna jer faktografiju života čine rođenje, škola, posao, brak, dijete, penzija, smrt. A pisac je stvaralac svijeta i počinje kao Bog. Kao što u Bibliji piše u početku bijaše riječ, tako i pisac od jedne riječi napravi čitav jedan svijet.

"Ono sve što pišete kad ste pošten pisac pišete iz korpusa vlastite autobiografije koja u najširem značenju tog pojma je sve ono što smo pomirisali, pročitali, probali i sve ulazi u taj korpus. Tada pisac po meri sopstvenih sreća i nesreća, uzleta i posrnuća odlučuje kojim temama će se baviti i kojim će od svojih junaka dati plave oči, kome kijavicu, a kome po kazni Ivanjicu", govori Mojsilović.

Poezija je nešto sa čime je rasla njena generacija. Nije se moglo odrasti, a ne znati napamet stihove Žaka Prevera, Brane Petrovića, Jesenjina, Kiševića..., i dugo nije bila svjesna da u svakom njenom romanu postoji omaž nekom velikom pjesniku ili pjesmi, kao i u dramskim tekstovima gdje se njeni junaci dohvataju nekog stiha.

Uvijek je smatrala da je proza najviši stepen umjetnosti i divila se tome da pjesnik u nekoliko strofa može da kaže ono za što je proznom piscu potrebno 300 strana.

"U stvarnosti, a i u mojim književnim delima, lakše se važne istine i stvarnosne proze kažu poezijom. Tako je jednog dana ta poezija pre par godina izašla iz mene, a za to je potrebna i zrelost. Poezija je meni prvi put dozvolila da ja budem lična i da ništa ne prikrivam kao što se radi u romanima strukturom", istakla je Mosilović.

Pisanje romana je proces, združena akcija pisca i njegovih likova. To je za nju najveća magija jer joj likovi ne prestaju da postoje onog momenta kada stavi tačku na kraju romana. To se događa u interakciji jer se oni bore za svoje sudbine i nikad ne zna šta će ispasti na kraju.

"Moji junaci se uvek vrzmaju oko biblioteka, u potrazi su za knjigom koja im je promenila život ili za piscem koji je neku knjigu napisao ili rečenicom koja će da im promeniti život, a sve češće i sami postaju pisci. Duboko verujem u to da je knjiga najbolji, najkreativniji, najdelotvorniji, najfantastičniji i najjeftiniji način da popravimo vlastite živote bez obzira da li ih samo čitamo ili ih i pišemo. Život se popravlja čitanjem i ja vam kažem da svi ljudi koji mnogo čitaju su potencijalni pisci i bolje je da ljudi čitaju, pišu knjige, a da ne ogovaraju. Svaki moj roman čija je osnovica ljubav ima u sebi i drugu temu - to su knjige, a treća tema je današnjica-epidemija razvoda brakova i usamljenosti", naglasila je Mojsilović.

"Azbuka moga života" je knjiga iz ugla jedne prelijepe, predobre, prepametne žene koja ima jedan dobar brak uz isto takvog supruga. Ali jednog dana njen muž joj kaže da je pronašao mlađu i da se seli iz zajedničke kuće. Onoga dana kad je on došao po svoje stvari supruga je sve ispeglala i da ga ne bi dočekala uplakana primijenila je tehniku skretanja misli po azbučnom redu asocijacija.

Ređajući tako asocijacije ispričala je priču ne samo o njihovom braku već o našim životima.

"Osam godina kasnije došla sam na ideju da tu priču napišem iz muškog ugla. Pisala sam je godinu dana i u toku pisanja muške azbuke došla sam do jednog otkrića, a to je kada patimo, plašimo se, žene i muškarci su isti. Duša nema pol. Jedna od najvećih laži 'Velikog brata' je da su žene sa Venere, a muškarci sa Marsa i da smo mi dva uzajamno zavađena i vječito zakrvljena plemena, a da taj rat moramo da vodimo do istrebljenja. Ponosna sam što sam u 'Muškoj azbuci' pokušala da razumem muškarca i shvatila da je današnji muškarac kao razapeti Isus", ističe Mojsilović.

Na pitanje šta bi poručila mlađim, a šta starijim ženama rekla je izjavu kada je čuvena glumica Beti Dejvis citirala pisca Frederika Begbedea koji je napisao u svom romanu.

"Starost nije za pič..(ovo je u moralnom smislu za kukavice). Ne nasedajte na užase 'Velikog brata' koji nam uvaljuje priče da nikad nismo dovoljno dobre. Glavu gore, život je divan i izmisli život jer stvarnost nije dovoljna. Pronađi lepotu svuda oko sebe i traži nasmejanog čoveka", kaže Mojsilović.

Mirjana Bobić Mojsilović govori da je najšarmantniji muškarac što se tiče srpske literature njen junak Mihajlo iz romana "Traži me" jer je on niko. Nema pare, školu, ali ima jednu stvar. Išao je u Prvu beogradsku gimnaziju, voli poeziju i od nje je satkao svoj život.

"Žene vole romantične muškarce, a glupače vole frajere sa lovom. Život je s kim se smiješ i kad piješ čašu običnog vina, jedeš masline i imaš strasti. Ako ti za strast treba šampanjac 'Don perinjon', separe... ti o strasti ne znaš ništa. Ti si glup kao noć bez obzira da li si muškarac ili žena", naglašava Mojsilović.