50 godina poslije - Trebinjski gimnazijalci sjećaju se najljepših dana života

Jubileji koji podsjećaju na nezaboravna druženja uvijek su jedni od naljepših u životima brojnih ljudi. To vrijedi i za generaciju trebinjskih gimnazijalaca koji su davne 1969. godine napustili školske klupe, zakoračili u život i bili svjedoci jednog drugačijeg vremena.

Trebinjac Dobroslav Bato Šarović sa osmijehom se sjeća svojih gimnazijskih dana. Prije 50 godina završio je čuvenu trebinjsku gimnaziju, a danas, pet decenija poslije, kaže da su to dani koji zauzimaju posebno mjesto u njegovom životu.

Sjeća se, priča nam ovaj Trebinjac, da je za gimnaziju stajalo da je „institucija“ i da nije imao baš svako čast da je završi, jer je otvarala vrata na svakom fakultetu, ali i bila im glavna učiteljica tokom godina i decenija nakon izlazka iz njenih klupa.

„Upisana su četiri razreda, da bi četvrti razred upisala tri odjeljenja, jer je značajan broj učenika pao na godinu. Bilo je to drugačije vrijeme od ovog danas. Odnos između profesora i đaka bio je na visokom nivou, ono što danas kažu na profesionalnom nivou“, priča nam Šarović.

Gimnaziju je te godine završilo oko 90 učenika. A među njima je, isto kao i sada, bilo dobrih i loših đaka, manjih i većih mangupa, romantičara i onih koji su od početka znali čime žele da se bave u životu koji je tada bio tek pred njima.

Poslije 50 godina, priča Šarović, kroz sjećanja mu prodire i maturantska svečanost, kada je prvi put ušao u hotel „Leotar“, gdje je sa društvom proslavio svoje veče za pamćenje, ali, kaže, na jedan sasvim drugačiji način od onog danas.

„Naše djevojke su bile vrlo lijepe i zgodne. Nisu vodile mnogo računa o haljinama, kao što ni mi nismo o odijelima. Danas su neka druga vremena, neka nova djeca, pa samim tim i neka nova pravila“, priča nam Šarović.

U posebnom sjećanju ostali su mu profesori Neđo Kontić, Dragan Anđelić, Rajko Bokić, Žika Gadža. Nikome, kaže, nisu išli jezici, mnogi su ljetne dane provodili učeći francuski kako bi u avgustu popravili jedinicu i uspješno završili razred.

„Hemiju nam je predavala jedna zgodna profesorica Marija iz Dubrovnika. Tada smo po prvi put vidjeli nešto moderno, drugačije. Došla bi na čas u mini suknji. To je bilo nezamislivo do tada u trebinjskoj gimnaziji. Bila je veoma mlada, pa smo svi bili očarani sa njom“, priča Šarović.

A koliko je za trebinjsku gimnaziju vrijedio izraz „institucija“, Šarović nam priča da je osjetio na svojoj koži. Radno pravo na fakultetu u Sarajevu predavao mu je izvjesni profesor Peđo, koji ga je, nakon što je u njegovom indeksu vidio da je iz Trebinja, pitao koju je školu završio. Nakon što je dobio odgovor – gimnaziju, ispit se za ovog profesora završio.

„Rekao mi je bravo, za mene već imaš ocjenu, a o predmetu možemo da razgovaramo“, kaže Šarović.

Ova generacija gimnazijalaca najviše je studirala pravo, pa ih je samo u Sarajevu bilo 20. Osim Sarajeva, na studije su odlazili u Beograd, jer su ta dva univerziteta bila veoma cijenjena u Jugoslaviji, uz onaj u Zagrebu i Ljubljani.

Spomenka Tešanović završila je, takođe, pravo. A gimnazijskih dana, priznaje nam, sjeća se vrlo dobro. To je, kaže, najljepši period u njenom životu.

Sjeća se da je u to vrijeme učenik u gradu mogao da ostane do devet sati, u suprotnom, vidi li ga profesor, već sljedećeg dana bio je prvi koji bi odgovarao.

„Projekciju filma gledali bismo u pet i po sati. Šetali smo po korzou. Nalazili bi se pod platanima, sjedali na zidićima oko te bašte i Rimokatoličke crkve, kojih danas više nema, te oko starog kamenog kioska koji je srušen“, sjeća se Tešanovićeva.

Tako je jedne prilike profesor Kontić zatekao u gradu, kasnije proslavljenog košarkaša Zdravka Čečura. A ujutro, već na prvom času, nije još ni otvorio vrata a Kontić je Čečura izveo pred tablu.

Smatra da je to u tom vremenu bilo dobro, dok je sa današnje distance teško dati ocjenu. Vremena su drugačija, pa samim tim i profesori i đaci. Danas profesori i đaci izlaze u iste kafiće, dok je to nekada, u ne tako davna vremena, bilo nemoguće.

Družili bi se, uglavnom, u svojim kvartovima. U Bregovima, u nekadašnjoj ulici Ljuba Miljanovića, gdje je živjela, u četiri zgrade imala je desetak vršnjaka. Ali ni tada izlazak ne bi bio duži od devet sati, jer pravila su se morala poštovati.

Sa posebnom sjetom prisjeća se maturantske zabave.

„Naša matura je bila na prvu godišnjicu studentskih demonstracija u Beogradu. Policija nas je pratila od hotela do kuća, vodili su nas sve dvoje po dvoje, jer smo bili budući studenti, pa su se bojali da ne napravimo neke nove proteste“, kaže Tešanovićeva.

Tokom školovanja, sjeća se da su brojni učenici bili veoma aktivni u raznim sekcijama – od foto sekcije, preko izviđača do sportova koje su trenirali.

Za Brana Dursuna sjećanja na gimnaziju i dalje su svježa. Svaki učenik je bio jednak u procesu nastave i ocjenjivanja. U generaciji su bili učenici čiji su roditelji bili direktori te iste škole u koju su išli, Industrije alata, ali i predsjednik opštine Trebinje.

Zanimljivo je, priča nam Dursun, da ti učenici nikada nisu imali povlastice, već su čak, završavali i na popravnom, isko kao i učenici čiji su roditelji živjeli na selu i svako jutro bi u školu dolazili vozom iz Popovog polja, Trebinjske šume, Ljubomira ili Bobana.

„To je bio dobar i pošten pristup. Odnos je bio sa rastojanjem između profesora i učenika, ali je bilo uzajamno poštovanje. Niko nije ni pomišljao na intervenciju u tom vremenu. Cijeli jedan razred je pao i to sa popravnog. Ti učenici su godinu poslije završili gimnaziju, a onda i fakultete“, priča Dursun.

Gimnazija se u to vrijeme cijenila. Njen direktor mogao je da bude samo ugledni Trebinjac, bez ijedne mrlje u dotadašnjoj karijeri. On bi, kao čovjek od posebnog ugleda, bio jedan od osam ljudi koji bi donosili važne odluke za grad.

Ova generacija za sebe kaže da je generacija romantičara, koja je studirala pravo, filozofiju, sociologiju. Zanimljivo je da iz ove generacije nijedan đak nije upisao medicinu.

Školskih zgoda i nezgoda sjeća se i Danilo Benderać. U tom vremenu, priča, bilo je nemoguće da đak gimnazije ima sve petice.

„Odličnih đaka je bilo, ali vukovaca – to je bilo prosto nemoguće. A evo sada, kažu mi, nema generacije da nema bar nekoliko učenika koji imaju sve petice“, navodi Benderać.

Iz gimnazije su izašli u keceljama, pa se eventualna socijalna razlika nije mogla vidjeti.

Kaže i da se nikada nijedan đak nije požalio roditeljima zbog nečega iz škole.

„Svu strogoću profesora podržavali su naši roditelji. Bilo je 'udri ga gdje sjedi'. Nikad se roditelji nisu žalili profesorima, a tek mi da se požalimo, pa to bi bilo još gore po nas“, sjeća se Benderać.

SIMPATIJE

Simpatije su nešto čega se uvijek rado sjete. Sa ovom generacijom završio je u vojnopolitički analitičar Miroslav Lazanski.

„Lazanski i ja smo imali istu simpatiju. Lazanski sjedao u srednjem redu u prvoj klupi. Imao je drvenu pernicu sa izvlačenjem gorenjeg dijela. Olovki kolo hoćeš, sve zašiljene jedan kroz jedan. A ja sam sjedao u četvrtoj klupi. Obojica smo bili zaljubljena u jednu dvije godine mlađu djevojku. Do danas u Trebinju nije bilo ljepše. Ali smo to krili. Međutim, saznao sam iz pouzdanih izvora da je i on zaljubljen u nju. I odmah se javila ljubomora. Saznao je i Lazanski za mene. Zakačili smo se. Tako bih ja prošao pored njegove klupe, zakačio bih njegovu pernicu, a onda bi on po 10 minuta skupljao olovke“, sjeća se Dobroslav Šarović.

A jednoj, u koju je u gimnazijskim danima bio zaljubljen, to je priznao tek poslije 30 godina. Da stvar bude zanimljivija, i ona je njemu priznala da je gajila simpatiju prema njemu. Ali, hrabrosti je očigledno falilo.

I Brano Dursun se sjeća jedne lijepe gimnazijalke. Zbog nje je, kaže, naučio svu poeziju Tina Ujevića, jer, ni uz sve pokušaje i udvaranja, nije uspio da dođe do njenog odgovora.

Ova generacija maturanata sjeća se i 14 svojih školskih drugova koji nisu dočekali ovaj jubilej.