Učenik četvrog razreda Gimnazije "Jovan Dučić" Bojan Pikić napisao je najbolji rad na literarnom konkursu Narodne biblioteke povodom 100 godina od oslobođenja Trebinja u Prvom svjetskom ratu.
U čast današnjeg praznika, objavljujemo pobjednički rad.
PAMTIMO PROŠLOST DA BISMO GRADILI BUDUĆNOST
Ja pjevam ponos pokoljenja,
U pukotini vijeka,
Pjevam da nas poznaju
Sve brža vremena koja dolaze.
Jer još vas poznaju
Ledene gudure arbanaške
I daleki južni sutoni
Krfa i Vida,
I tužni povjetarac
Među rijetkim kiparisima
I kamen, čija je boja još bijela,
Poput vaših lica,
Koji je vezao vaše pokrete,
Dok su se kiše slijevale u usta
I imale ukus smrti.
Ja pjevam krepkost pokoljenja,
Zbratimljenog snom o slobodi,
Koji vas je ojačao
I udahnuo vam novi damar
Za divne, sjajne pobjede
I veliki proboj,
Sve do Bijelog Grada.
Pjevam da se ne izgubite
U sve bržim vremenima
Koja dolaze.
Ja pjevam tugu i ponos jednog gradića
Na razmeđi svijetova,
Koga su tuđini vječno
Svojatali,
Halapljivo premjerali
I pustošili,
I jednog
Trga u njegovom srcu,
Koji je bio strašna pozornica
Za 79 presječenih života.
Pjevam da vas poznaju
Sva brža vremena što dolaze
Jer još vas poznaje
Ponosni Leotar,
I povjetarac u platanima,
I kamen, čija je boja još bijela,
Poput vaših lica,
Dok je smrt stezala omče
79 puta.
Dok je vazduh bježao iz grudi
I duše napuštale tijela,
Koja su jednom
Imala jasan oblik i hod,
Tu blizu,
Među zrelim smokvama
Poličkim,
U polju podno Mostaća,
Ili Zasada,
Usred zlata klasja
I šuma Trebišnjice.
Ja pjevam tugu noći bez svitaca
U kojima se tužno njihalo
79 tijela,
Onih koji nisu dočekali
Svjetlost jednog novembra,
Vijek starijeg od ovog,
Ni bijele ruke slobode,
Po kojoj se sada i zove
Jedan ljupki trg,
Gdje vječno
Bdi Anđeo
Sa isukanim mačem
I zmijom pod nogom.
Pjevam za vremena
Koja sve brže dolaze,
Da se u njihovom vrtlogu
Ne zagubi
Slava i tuga jednog vijeka,
Ali ni 79
Svitaca u noćima
Jednog malog grada.
Ako izgubimo vas,
Izgubićemo i sebe
I sutradan.
Šta Vi mislite o ovome?