IZ ARHIVE PORTALA TREBINJELIVE - Olimpijada u malom fudbalu, sportska manifestacija koja već 61. godinu okuplja ekipe trebinjskih kvartova,  i ove godine je u toplim julskim danima glavno mjesto okupljanja mnogih Trebinjaca.

olimpijada mali fudbal trebinje

„Stanica“, „Tina“, „Zasad“, „Hrupjela“, „Donje Police“, „Dživar“, „Stari grad“ „Gorica“, „Bobani“, „Centar“, „Lastva“, samo su neke od ekipa koje godinama uljepšavaju brojne noći svim ljubiteljima malog fudbala.

O samim počecima, čuvenoj Siciliji, Brekani, učesnicima i nagradama, ali i o nekim zanimljivim detaljima koji su obilježili dosadašnji život Olimpijade, razgovarali smo sa dugogodišnjim sportskim novinarom Ljubišom Anđelićem, rukovodiocem Olimpijade Petrom Čolovićem i novinarom „Radio Trebinja“ Ratomirom Ratom Mijanovićem.

U ono doba kad je Trebišnjica bila „prava“ Trebišnjica, prije izgradnje hidroelektrana i kada su se na njoj mogli održavati razni sportovi, plivači su plivali na Startu, uzvodno od Sicilije u Bregovima. A Sicilija, ostrvo između dva račvanja Trebišnjice, pored nekadašnje Begove kuće i prema Pridvorcima, podsjećala je na istoimeno ostrvo u Italiji, i po tome i dobila ime. A površina Sicilije bila je tolika da su se na njoj mogle igrati utakmice.

„Olimpijada je počela, koliko se sjećam, polovinom pedesetih godina prošlog vijeka. Tada su bila žarka ljeta i Trebišnjica je bila bistra, fina i topla. Predveče su se održavale utakmice, jer je po danu bilo vruće. Mislim da je počinjala polovinom jula, a na nju bi dolazili navijači sa svih strana. Najviše ih je dolazilo lađama sa Banja, Maltezova kola, Mostaća. Dolazili su ljudi lađama i iz grada. Nije bilo reflektora i svjetla. Igralo se dok je još Sunca bilo“, priča Ljubiša Anđelić, vaterpolista, pravnik po struci, novinar po zanimanju.

Lopta je često odlazila u rijeku, a mladići i djeca bi je veoma brzo vraćali u igralište, kako bi se utakmica što prije nastavila. Golovi su bili manji nego na pravim fudbalskim utakmicama i Olimpijada je bila interesantna za Trebinjce jer je na njoj igrala mladost grada, prisjeća se Anđelić, dodajući da su klubovi, i na samom početku, bili iz kvartova.

„Takmičili su se u grupama na ispadanje. Ostanu dva kluba i dobije se pobjednik. Nije bilo pehara i drugih nagrada. Bili smo onda i siromašni. Nije bilo da pobjednik dobija novac, već bi navijači išli da naberu smokava i grožđa i pobjedniku - kapitenu pobjedničkog tima, to bi se svečano uručilo“, kaže Anđelić, napominjući da bi se nakon toga nagrada, zajedno sa gledaocima, dijelila na Dučićevom kolu, ispod jedne murve.

ljubisa-andjelic.jpg

Do 1965. godine voda Trebišnjice je bila i do 25 stepeni, a od izgradnje brana, posebno one u Grančarevu, temperatura vode bi se spustila na 16 stepeni. U takvim uslovima nije bilo moguće igrati vaterpolo, a od te godine ni Trebišnjica se više nije račvala i stvarala ostrvo Sicilija. Sve je hladna voda poklopila.

I mnoge ljubavi nastajale su na obalama Trebišnjice, uz Siciliju.

Kako potpisniku ovog slova priča urbana legenda grada podno Leotara, krajem šezdesetih godina 20. vijeka Olimpijada je prešla na Stadion malih igara u Bregovima.

„Bio je Alija Breko, koji je radio sa sportistima, pa smo to nazivali i Brekana. Tu se preselila Olimpijada i tu je bila i organizovanija. Na Brekani su bile i sudije, a igrači su za razliku od Sicilije imali dresove. I dalje su se takmičile kvartovske ekipe, a kao nagrade, umjesto voća, dodijeljivali su se pehari“, kaže Anđelić, koji je dugo godina pratio Fudbalski klub „Leotar“ kao drugoligaša za „Sportske novosti“ i „Večernji list“.

Olimpijada je u svojim počecima služila i kao rasadnik talenata Fudbalskom klubu „Leotar“. Svi su voljeli da igraju na Olimpijadi i uvijek bi se otkrila dva-tri talenta koja bi se mogla preseliti u Police, u prvi tim drugoligaša Leotara, sjeća se Anđelić, dodajući da je na utakmicama bilo i po nekoliko hiljada gledalaca.

„Olimpijada i vaterpolo se nisu igrali u isto vrijeme. Na Siciliji se nije moglo igrati u deset po noći. Ljudi bi otišli da gledaju na Siciliji olimpijadu u sedam-osam sati, još dok se dobro vidi, pa bi se vraćali lađama na vaterpolo i iz lađa navijali, iako su bile tribine. Nakon utakmica bi odlazili pod platane na ples i na terasu Hotela ’Leotar’, gdje bi slavili pobjede“, zaključio je Anđelić.

Mnogi i dalje sanjaju da zaigraju na Olimpijadi, a neki, poput profesora Petra Čolovića, skoro cijeli život su igrali ili su sa njom rukovodili. Malo je Trebinjaca koji ne znaju čuvenog profesora Ekonomske škole, dugogodišnjeg sportskog radnika i čovjeka po kojem je Olimpijada postala prepoznatljiva.

olimpijada mali fudbal trebinje

„Olimpijada je za Trebinjce predstavljala veliki sportski događaj, upravo zato što je to bio turnir kvartova grada. Živiš u određenom kvartu, prijaviš ekipu i igraš za svoj kvart. Prelaskom sa Sicilije, Olimpijadu je organizovala SOFKA. Nisu se dodjeljivale novčane nagrade, već je pobjednička ekipa dobijala komplet sportske opreme. Nije bilo kotizacija, a stadion bi u toku održavanja Olimpijade, bez obzira na to ko sa kim igra - bila to polufinala, finale ili razigravanja u grupi, bio pun, što bi rekli-posjećenost je bila ogromna - od sedam do 77 godina, i muška i ženska populacija“, kaže Čolović.

Kao jedan poseban kuriozitet, kada bi se najavilo otvaranje Olimpijade, ekipa Starog grada koja  se zvala „Kastel“, a pošto je, igrom slučaja, većina svirala u Gradskoj muzici, došli bi na otvaranje sa Gradskom muzikom. Postrojili bi se na stadionu i svirali marševe.

Zasađani bi dolazili na magarcima. Pošto su nosili žute dresove, magarce bi ofarbali u žuto. Sa njima bi dolazili do stadiona. Ekipa „Dživara“, kad bi god igrala utakmicu, protivničkoj ekipi bi kao poklon, umjesto zastavica i obilježja ekipe, davala pipun, dok bi Lastvani davali pastrmku, ističe Čolović u razgovoru za TrebinjeLive.

petar colovic

„Pobjednici bi slavili do sljedeće Olimpijade. Išla bi kolona kroz grad. Tako je jedne godine pobijedio Zasad. Igrači i njihovi navijači su čitav krug po gradu pravili na magarcima, a pjevalo se do Zasada, a kad su došli u Zasad svi građani su izašli da to pozdrave i slavilo bi se duboko u noć“, prisjeća se profesor Čolović.

Gledalo se, navijalo se, igralo se, fenomenalno je bilo, dodaje on.

Rukovodilac Olimpijade i njen zaštitini znak, profesor Čolović je postao 1986. godine. Ubrzo je došao i rat, Olimpijada se na sve „ljute jade“ održala, a struktura stanovništva se promijenila.

„Od tog trenutka ljudi iz kvarta nisu igrali za svoje kvartove, nego ako si nekoga poznavao ili ako su se družili u gradu, sastave ekipu i prijave je pod imenom nekog kvarta, a zapravo igrači iz različitih kvartova. Olimpijada je polako počela da gubi duh kvartovskog takmičenja“, napominje Čolović, ističići da je Olimpijada i dalje ostala kvartovsko takmičenje, jer su ekipe nastale po imenu kvarta.

Nakon rata uvedena je kotizacija, novčane nagrade, a Olimpijada je nakon zatvorenog postala otvorenog tipa, što znači da su za određene ekipe igrali ljudi iz okolnih gradova Crne Gore i Hrvatske.

„Do rata se igralo po sistemu pet plus jedan, a zatim je u svijetu počelo da se igra četiri plus jedan, te organizovala svjetska i evropska prvenstva po međunarodnim futsal pravilima, pa smo i mi to uveli. Tada smo se pitali 'je li to tradicija ili nije'. Mislim da je od tradicije ostalo samo ono vrijeme i takmičenje koje se zove Olimpijada“, dodaje Čolović, napominjući da je uz Olimpijadu uvijek bila i publika, od tribina, pomoćnog terena, pa čak i na okolnim zgradama.

O Ratu Mijanoviću, dugogodišnjem novinaru „Radio Trebinja“ suvišno je bilo šta pisati. Čovjek koji je uz sportiste iz Trebinja srcem i dušom. O Olimpijadi, „velikom događaju u srcu ljeta“, Rato kaže da je uz nju odrastao, iako nikada na njoj nije igrao.

„U pamćenju mi je posebno ostao urezan jedan događaj. Otac je vodio sestru i mene da gledamo Olimpijadu. Stali smo iza gola, gdje je bila jedna velika mreža. Primakao sam se uz samu mrežu, a igrali su Centar i Kastel. Bile su prepune tribine, a jedan igrač, inače je bio odličan i veoma poznat u to vrijeme, šutirao je loptu i lopta je pogodila u mrežu, tačno u mene, ali me nije dodirnula. Prepao sam se i odskočio od mreže. Igrač je prekinuo meč, prošao iza mreže, pomilovao me po glavi i pitao da li me je udario. Kad tako, na prvu loptu, doživiš nešto ljudsko, toplo i nešto zaista trebinjsko, onda te to i osvoji“, kaže za TrebinjeLive Rato Mijanović, dodajući da je u tom periodu živio u Mokrim Dolovima, koji nisu imali ekipu, a imali su odlične igrače.

ratomir mijanovic.jpg

On kaže da je Olimpijada bila nešto što se čekalo tokom cijele godine.

"Ujutro bi u zgradi obično čitali crtane romane, pa bi igrali karata, zatim bi otišli na bazen, pa na ručak ili večeru, i na kraju bi otišli na Olimpijadu. Provlačili smo se kroz one žice, preskakali, ulijetali, gledali. Niko nas nije gonio. Kad kažem Trebinje to dobrim dijelom vežem za Olimpijadu“, napominje Mijanović.

Mijanović sa posebnim naglaskom priča o ratnoj 1995. godini, kada se utakmica na Olimpijadi odjednom prekinula, proglašena je opšta mobilizacija i odlazak na front.

„Lopta je stala. Uzeli smo puške i krenuli da branimo Trebinje. Svi koji su mogli da nose pušku išli su sa Olimpijade i branili Trebinje“, kaže Rato.

Upoređujući period prije i poslije rata, novinar „Radio Trebinja“ ističe da je do rata sve bilo ljepše, sentimentalnije, kao i da je svako svoju ekipu osjećao lokalpatriotski, a sada, kako kaže, toga nema.

„Sada se na Olimpijadu dolazi po mehanizmu. Izgubio se interes za Olimpijadu, a ni djeca više ne igraju fudbal kao što su igrala. Sad igraju na kompjuterima, a ne na terenu. Nije Olimpijada kao što je nekad bila. Izgubila je pomalo svoj šmek“, zaključio je Mijanović.