Mnogi Trebinjci ne znaju da je Petar Aleksić, kao igrač i trener, jedan od najvećih košarkaških imena koji je ponikao i stasao u našem gradu, a koji danas živi i radi u Švajcarskoj, te organizuje brojne humanitarne akcije za zdravstvene ustanove u Trebinju.
Počeo je da igra fudbal, da trči za loptom kao i svi njegovi vršnjaci, i u to vrijeme bio je dobar u fudbalu i iz te generacije je izašao Nebojša Gudelj. Ali prekretnica je bila organizacija juniorskog prvenstva Jugoslavije u košarci koji je igran praktično u njegovom dvorištu, na Gradini. Tamo je vidio i pratio igrače koji su i tada bili vrsni košarkaši kao što su Vranković, Cvjetičanin, Jovanović i njegovu dvojicu rođaka Veselina i Aleksandra Aleksića.
Počeo je da razmišlja u smjeru košarke i po njegovom mišljenju to je bilo presudno da pređe na ovaj sport.
U početku je kod Petra Aleksića košarka bila samo želja da igra. Prvi trener mu je bio Čedo Šotra i prošao je kroz sve selekcije KK "Leotar". Vremenom, takmičarski duh koji posjeduju ljudi sa ovog podneblja i vrsta karaktera gdje je adrenalin na visokoj koti, odredili su njegov put.
"Stepenicu po stepenicu sam išao, formirajući se ovdje, odlazio sam u druge sredine gdje su me želja i strast za košarkom odvela do toga da mi košarka bude i profesija", počinje razgovor za TrebinjeLive.info Petar Aleksić.
Napustio je Leotar, otišao je u dubrovački "Jug", a zatim u KK "Zagreb" kod Boška Božića, dok je početkom rata otišao u Beograd, pa u Novi Sad u KK "Nap" gdje je nastavio studije za profesora fizičke kulture.
U beogradskom FMP-u je izgradio svoje košarkaško ime.
"Uveo sam ih u Prvu ligu i tamo sam izgradio svoje ime", navodi Aleksić, koji je sa ovom ekipom, čiji je bio kapiten, dva puta bio drugi u Prvoj ligi Jugoslavije i osvojio Kup Jugoslavije.
"Jako sam srećan zbog toga što sam završio karijeru u Trebinju, tada smo ušli u Premijer ligu i znam da smo dio istorije kada se to desilo. Sjećam se svakog detalja, pune dvorane i moja slika je i dan-danas takva", kaže Aleksić.
Ubrzo je započeo trenersku karijeru.
Počeo je u BBC Feldkirch Baskets, Union Neuchatel, Alba_Berlin i sa njim bio prvak Njemačke, dok je reprezentaciju Švajcarske odveo na prvenstvo Evrope.
Prema njegovim riječima, imao je sreću da upozna i radi sa Goranom Miljkovićem-Fincem, sa kojim je dosta naučio i zahvaljujući njemu usmjerio se na fakultetu da postane diplomirani trener košarke i profesor fizičkog.
Kroz fakultet je kompletirao sebe da bude spreman na najveće izazove.
Prijatelji i znanci Petra Aleksića ističu da je kod njega presudan karakter, što i sam Aleksić potvrđuje.
"Kad imate svijest i maštu, a uz to i odricanje, istrajnost i upornost, postignućete uspjeh. Potreban je mentalni sklop - da se čovjek odrekne na račun sportskih dostignuća nekih drugih stvari koje mu život pruža", ističe Aleksić.
Sport je jedna grana koja traži žrtve i ako se želi uspjeti treba nešto žrtvovati. Tako je Aleksić, baveći se sportom, imao filozofiju da nikada ne radi tri ili četiri stvari odjednom. Koncentrisao se da bude odgovoran prema svojim obavezama u sportu ne očekujući nešto spektakularno i da, s druge strane, bude obrazovan.
"Imao sam upornost i volju da završim fakultet, da profesionalno igram košarku, ali sam stizao i druge stvari kao što su izlasci sa društvom, uz dobru disciplinu", podvlači Aleksić.
Za razliku od Švajcarske, na našim prostorima postoji veća strast za sportom, jer postoji konkurencija koja tjera da se bude bolji.
"Teško je uskladiti školovanje, jer su učenici gotovo cijeli dan u školi i ne može se trenirati dva puta dnevno, a time je uskraćen i njihov razvoj kao igrača. Kod nas je košarka nekome jedini izlaz, a kod njih sporedna stvar, jer košarka ne može donijeti toliko materijalnih sredstava da riješe svoje materijalne potrebe", kaže Aleksić.
U u Švajcarskoj imaju bolje uslove za rad, ali nemaju srce i strast za košarkom kao na Balkanu.
"Trebinje je za mene grad u kome sam se rodio, odrastao, imam svoje drugove, prijatelje i rodbinu i naravno to je grad u koji uvijek rado dođem. Faktički, to je moj prvi dom, drugi je u Švajcarskoj, treći u Beogradu, ali sam najviše vezan za Trebinje. Jednog dana ću se vratiti", kaže Aleksić.
Raduje ga što je potekao iz Trebinja jer mu grad daje ogromnu energiju i ovdje dolazi da puni baterije. Ljudi iz Trebinja mu puno znače i njegovi prijatelji odavde tjeraju ga da bude još bolji i tako dobija snagu da bude vrhunski trener i čovjek.
Iz svake riječi Petra Aleksića osjeća se ljubav prema svom gradu, ljudima, KK "Leotar" i svakodnevno prati rezultate svoga kluba. Upućen je u sva dešavanja u klubu i nova uprava ga je pozvala prošle godine da bude član Skupštine.
"Ne mogu biti fizički prisutan ovdje, ali jako mi je drago da nova uprava želi vratiti klub na stare staze. Trebinje zaslužuje Premijer ligu i za nove generacije će to biti jako važno i pozivam sve ljude da pomognu novoj upravi, jer su ti ljudi svim srcem uz njega, a Leotar ima tradiciju. Daću sve od sebe da Trebinje živi kao košarkaški grad", istakao je Aleksić.
Tokom svog boravka u Trebinju, Aleksić je odratio trening za omladincima Leotara.
Šta Vi mislite o ovome?