U jednu kratku rečenicu Iva Andrića, s početka onog čuvenog pisma prijatelju iz 1920. godine, čini mi se, stala je duga istorija ove zemlje. Bosna (i Hercegovina), napisao je tada Nobelovac, zemlja je mržnje i straha. Da li je ona to ostala i do danas; da li je ikada bila išta drugo doli „zemlja mržnje i straha“; i, ako ona to zaista jeste, koji grad je njena prestonica – prestonica mržnje i straha? Možda onaj, ironije radi, najljepši – Mostar?

santic mostar.jpg

„Uz Neretvu, dole, behar se razgrozdo,

Pun fenjera stari Mostar trepti ozdo...“

PIŠE: Ognjen Kandić, Nevesinjac, student Filozofskog fakulteta u Palama

Koliko god nama bilo teško da to prihvatimo – stari Mostar više ne postoji! Ako je nekada i bio, a bio je, simbol i oličenje multikultura- lnosti, suživota i zajedništva, danas je to jedan od najpodjeljenijih gradova na „brdovitom Balkanu“. Ruku na srce, i takav Mostar ima neki, samo njemu svojstven, šarm kojim i dalje uspješno privlači mnogobrojne turiste iz cijelog svijeta i pune utisaka ih ispraća ka nekim južnijim, primorskim destinacijama. Ali turista, svakako, ne može da primijeti ono što i naš običan, domaći čovjek: jako naelektrisanu atmosferu, netrpeljivost i netransparentnost Neretvom podijeljenog grada, ne samo na različite narode, nego i na nepomirljive navike, kulture, civilizacijske doskoke i osjećanje slobode, gdje ljudi još uvijek žive u podjednako tragičnoj prošlosti. Gotovo opipljiva negativna energija i tako očigledan naboj između dvije, uglavnom dvije, nacije i vjere na jednom mjestu, zasigurno nije najpoželjniji prostor za život.

Šantić je imao tu sreću da živi u onom starom Mostaru, dostojnom njegovog pera. Srođeni jedan s drugim zajedno su rasli i srasli u sinonime ljepote i dostojanstva. Ali gdje je danas taj isti Šantić u tom, ne mogu reći istom, Mostaru? Pa, tu je... uprkos svemu. Mada, nije ovaj i ovakav odgovor onaj na koji bismo trebali biti ponosni.

„I kad nam muške uzmete živote

Grobovi naši boriće se s vama.“

Grad koji na tako svirep način, u punom smislu te riječi, ubije najvećeg svog sina, onog koji ga je vinuo u nebesa ovjekovječivši ga u neprolaznim stihovima, u koje je utkao svu ljepotu smaragdno-zelene Neretve, mlade Emine, Starog mosta, prepletenih sudbina običnih malih ljudi i zanatlija koji po njemu i oko njega prolaze, kamena i sunca tog podneblja, nikada u meni neće moći izazvati onu unutrašnju vibraciju, koju rodni grad obično nosi sa sobom i na sam pomen njegovog imena. Grad u kojem nema mjesta za Aleksu Šantića, u punom kapacitetu, bojim se da šalje dovoljno jasnu poruku i svim njegovim saplemenicima.

Dozvolilo je sebi, to objektivno lijepo mjesto, da proglasi suvišnim i nepotrebnim postojanje bilo čega što evocira uspomenu na ime ovog velikog pjesnika, istinskog kosmopolitu i dokazanog rodoljuba. Njemu takvom jedan grijeh nikako nisu mogli da oproste. Očiglednost me sputava da kažem koji. To se i ne mora izgovoriti. I mrtav je nekome smetao, pucaju po njemu i kao takvom. Njegov skromni nadgrobni spomenik nadomak crkve Svete Trojice, nekada jednog od ljepših i većih arhitektonskih zdanja u regionu, naravno do temelja srušene i spaljene u istom periodu kada i moja kuća, sa čijeg su se balkona, nekih nepovratnih nedjelja, mogla slušati njena gromoglasna zvona, kao svjedočanstvo ljudske bezumnosti i sopstvenog nerazumijevanja, nosi na sebi ožiljke gelera onih istih granata koje su sredinom juna 1992. godine sravnile sa zemljom stari pravoslavni Hram. Ali, uprkos tome, on i dalje stoji stamen i prav. Ćuti i opominje.

Jedna takva veličina koja nas je zadužila svojim djelom, koja nam je svima pokazala prstom na put gdje se sve razlike prepoznaju u sličnostima i jedinstvu, koja nas je suptilno nagovarala na ljubav i razumijevanje, premošćavanje protivrječnosti zajedničkim interesima, dala primjer, a sve to divnim jezikom samih bogova, razumljivim i vječnim, u tome gradu nema ni ulicu, (simbolike radi, samo treći dio one predratne Šantićeve ulice zadržao je ovaj naziv), ni školu, (mostarska Gimnazija više se ne zove po njemu), ni trg koji nose njegovo proslavljeno ime, ime za ponos. Ništa od onog što je prije tog nesretnog rata, kada su strasti podivljale i proključala zla krv u nama, nekako opstajalo. Ništa osim onog nanovo postavljenog spomenika na mjesto starog, strijeljanog, srušenog i bačenog u ledene talase krivudave Neretve, odakle ponovo može, bronzano zamišljen i sjetan, da gleda prema visovima Veleži planine, ispod koje leži ravno i, kako je i sam nagovijestio, pusto Nevesinje.

„Pusto li ćeš biti Nevesinje ravno

Rasadniče srpstva, kolijevko lava...“

U tom gradu kojem se cijeloga života rado vraćao zamjenjujući sparna mostarska ljeta prijatnom svježinom nevesinjskih, gdje je, u svom ljetnikovcu, napisao gro svojih pjesama, (O, klasje moje, Ostajte ovdje, Seoba, itd.), našao je on i danas svoj mir. Tu je, siguran sam, njegov duh najspokojniji. Ako je dole ubijen, pa još i mrtav ranjavan i ponižavan, onda je ovdje, u kolijevci lava i rasadniku Srpstva, na radost svih nas, vaskrsao. Ova slavna i ustanička varoš znala je kako da mu se oduži, kako da otrgne od zaborava njegovo ime i djelo. To se, naravno, ne mjeri samo trgom i školom, koji se potpisuju sa „Aleksa Šantić“, on je tu na jedan drugi način mnogo prisutniji. Sa identičnom sudbinom svoga naroda – da budu stradalnici – izabrao je baš ovo mjesto gdje se to stradanje kroz istoriju toliko puta iznova moralo potvrđivati, jer je dušmanin uvijek ostajao žedan srpske krvi, kako bi i sam ušao u nju; izabrao je Nevesinje, grad o čijim žiteljima, u pismu iz 1904. godine, koje iz Bojišta šalje Marku Caru u Herceg Novi, između ostalog piše i ovo:

„Tvoje me pismo zateklo, evo, u Nevesinju, gdje se bavim ima već tri sedmice. U ovom lijepom srpskom kraju, gdje su mi uvijek počivale želje, ugodno se osjećam. Narod je krasan, razborit i pošten, pun svijetlih ideala, pun vjere u budućnost, pun istrajnosti pokraj svih nevolja i zlih godina koje ga glađu more. Od kako sam bolje upoznao ovaj pošteni, iskreni, srpski narod u Nevesinju, ja sam se utješio i vjerujem još u vaskrs domovine.“

Tradicionalnim večerima poezije „Na putu Bogočovjeka“ u Nevesi- nju i Mostaru, čuvamo od zaborava našeg velikana misli „nenadmašne lepote u karakteru i dostojanstvu“, kako je o njemu govorio Jovan Dučić. Tužno je, možda, jedino to što je taj posao na sebe preuzeo samo srpski narod, jer on je, prije svega, bio „naš“ pjesnik. U danima kada obilježavamo 150 godina od njegovog rođenja, Šantić nam se otkriva kao nikad življi i aktuelniji, nikad potrebniji. Svjedoci smo da se ponovo budi, ustaje naočigled svih u svom raskošu i sjaju, baš u trenutku kada su pomislili da su mu zatrli ime i trag. Put je uvijek jasniji i dugovječniji od prolaznih tragova malih, prizemnih duhova, a on je išao upravo tim putem, putem Bogočovjeka, postojanim i vječnim kao njegova slava, ili njihova sramota. Vraćajući se Šantiću razbijamo okvire predrasuda i protivrječnosti. Nekom neiskazivom magijom on nam i dalje dokazuje da sve naše razlike mogu da prevagnu one, svakako malobrojnije, sličnosti i zajedničke slutnje zato što se nalaze bliže istini, bliže životu, te su stoga i teže u značaju i vrijednosti.

Sada se postavlja pitanje da li smo u stanju demantovati Andrića?! Da li je sudbina ove zemlje, njen usud i njeno prokletstvo, zaista da bude „zemlja mržnje i straha?“ Naše razlike su, valjda, isuviše slične da bi ih oprostili jedni drugima. S druge strane, plašimo se da ostvarimo njihov puni potencijal. Gledajući današnji Mostar možemo da vidimo jedan svijet u malom, sa svim onim osobenostima koje srećemo na globalnom nivou. Tu je na snazi sukob civilizacija, kultura, sukob Istoka i Zapada. Tragika je ekvivalentna globalnoj. Kroz čitavu istoriju ispaštamo samo zbog radikalne privrženosti nekim simbolima, grbovima, znakovima. Ta vještačka obilježja su, na kraju krajeva, jedino po čemu se istinski razlikujemo.

Stoga smo mi (kad kažem mi, mislim mi), kao legitimni nasljedni- ci Šantićevog nauka, dužni da pronosimo njegov glas i osluškujemo njegov eho kroz nedaće ovog turbulentnog doba gdje, od buke i žurbe za vremenom, gotovo da ne čujemo ni onaj svoj unutrašnji glas, koji nam do iznemoglosti govori i viče da zastanemo na časak i preispitamo sebe i put kojim smo krenuli. Šantić nas poziva, na samo njemu svojstven način, na put Bogočovjeka. Primijetićemo da na tome putu nema neke naročite gužve i prometa, da oni rijetki koji njim hode ne trče za vremenom, nego su stopljeni sa njim i u njemu. Primijetićemo da su dovoljno vični da čuju ne samo svoj glas, nego i glas velikog Šantića, ali i samog bogočovjeka Hrista.