Šta možemo i moramo da naučimo od Novog Zelanda?

Rast nadležnosti vlade moderni je fenomen. Može li se ta situacija zaustaviti ili čak preokrenuti? Odgovor je da, ali to zahtijeva velike razine transparentnosti i odgovornost za loše odluke, piše bivši novozelandski parlamentarni poslanik i ministar Maurice P. McTigue za Imprimis.

U nastavku donosimo najbitnije dijelove njegova predavanja iz 2004. godine u kojem govori o reformama koje je Novi Zeland proveo sredinom '80-ih godina.

Od 1850-ih pa do dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka, udio potrošnje vlade u BDP-u industrijalizovanih privreda u svijetu iznosio je oko šest odsto. Otad je taj udio u BDP-u nekih zemalja porastao na 35 do 40 odsto.

Širom svijeta danas uočavamo tihu revoluciju u načinu kako ljudi shvataju odgovornost vlade. Ljudi se danas pitaju koja je javna korist od potrošnje sredstava!? To se pitanje oduvijek postavlja u preduzetništvu, a ono je i temelj uspješnih reformi na Novom Zelandu.

Novi Zeland je prema dohotku po glavi stanovnika prije kasnih 1950-ih bio treća država svijeta, nakon SAD-a i Kanade. Do 1984. godine, dohodak po stanovniku potonuo je na 27. mjesto, stopa nezaposlenosti iznosila je 11,6 odsto, dug je iznosio 65 odsto BDP-a, a kreditni rejting društva neprestano se srozavao.

Potrošnja vlade iznosila je 44 odsto BDP-a, investicijski kapital postojao je u golemim količinama, a kontrola i mikromenadžment vlade bili su prisutni u svim granama privrede.

Vlada je kontrolisala razmjenu valute, međunarodnu trgovinu, uvoz, cijene svih dobara i usluga te visinu plata. U razne industrije ulagale su se goleme količine posticaja, a mladi su masovno bježali iz zemlje.

Potrošnja i porezi

Reformatorska vlada 1984. godine identifikovala je tri glavna problema: pretjeranu potrošnju, pretjerano oporezivanje i pretjerane nadležnosti vlade.

Prvi korak u rješavanju tih problema bila je računica vrijednosti koja se dobija za utrošeni novac. Imajući to na umu, novozelandska vlada počela je sa čelnicima vladinih agencija potpisivati ugovore o kupoprodaji, u kojima je jasno definisano šta se očekuje u zamjenu za utrošeni novac.

Čelnici vladinih agencija počeli su se birati na temelju globalne potrage za kadrovima, na određeno vrijeme od pet godina, a smijenjeni su mogli biti samo na temelju loših rezultata. Time su postali poput izvršnih direktora - morali su se pobrinuti da oni i njihovi podređeni postižu jasno definisane ciljeve.

Novozelandska vlada je potom od svake agencije kupila savjete o politikama za postizanje određenih ciljeva, primjerice smanjenja broja beskućnika. Pritom, cilj nije bio pokriti što veći broj ljudi programima socijalne pomoći, nego ih skinuti sa socijalne pomoći i osposobiti za samostalan život.

Vlada je agencijama postavila pitanje o tome rade li ono što bi trebale raditi te ih natjerala da eliminišu one poslove koji nisu odgovornost vlade. Zatim se postavilo pitanje trebaju li to plaćati porezni obveznici, korisnici programa, potrošači ili industrija.

Porezni obveznici često subvencionišu stvari od kojih nemaju koristi. Ako se troškovi usluge ne naplaćuju njezinim stvarnim korisnicima, to dovodi do pretjerane upotrebe i pada vrijednosti te usluge.

Smanjenje broja državnih službenika

Reformom je broj zaposlenika novozelandskog Ministarstva prevoza smanjen s 5.600 na 53, a uprava šuma je sa 17.000 zaposlenika pala na njih 17. Jedini zaposlenik Ministarstva radova - koje je dotad zapošljavalo 28.000 ljudi - ostao je ministar.

To nije značilo da su svi ti ljudi izgubili posao, jer potrebe za njim nije nestalo. Jednostavno ih je prestala zapošljavati vlada, a rezultat je bilo višestruko povećanje njihove plate i produktivnost.

Novi Zeland je privatizirao telekomunikacije, vazduhoplovstvo, navodnjavanje, osiguravajuća društva, banke, željeznice, autobuse, hotele i mnoge druge sektore, jer nisu spadali pod poslove vlade.

Privatizacijom je porasla produktivnost i smanjila se cijena usluga, što je značilo velik dobitak za privredu. Preostale agencije ustrojene su kao profitne firme koje moraju plaćati porez i ne mogu primati ulaganja od vlade.

Preustrojene agencije počele su stvarati godišnju dobit od jedne milijarde dolara od prihoda i poreza. Broj vladinih činovnika smanjen je za 66 odsto, a udio vlade u BDP-u se smanjio sa 44 na 27 odsto.

Novi Zeland ostvario je proračunski suficit, a usvojena je politika da se taj novac mora odmah utrošiti. Većina suficita utrošena je na otplatu javnog duga, koji je sa 63 odsto BDP-a pao na 17 odsto.

Ostatak suficita iskorišten je za smanjenje poreza. Porez na dohodak srezan je upola, a rezultat je bio 20-odstotni porast prihoda države.

Subvencije, obrazovanje i konkurentnost

Glavni problem po pitanju subvencija je da one ljude čine ovisnima, a ovisni ljudi nisu inovativni i kreativni. Tako su novozelandski ovčari 1984. godine 44 posto svojeg dohotka dobijali u obliku vladinih posticaja, a cijena njihove janjetine na međunarodnom tržištu iznosila je 12,50 dolara po janjetu.

Vlada je unutar jedne godine ukinula sve posticaje za ovčarstvo. Ovčari su bili nezadovoljni, ali to ih je natjeralo da donesu plan kako bi podigli cijenu svojeg proizvoda na tržištu. To je značilo proizvodnju potpuno različitog proizvoda, uvođenje novih metoda prerade te plasman na druga tržišta.

Tako je do 1989. godine cijena novozelandskog janjeta porasla na 30 dolara, 1991. godina na 42 dolara, a 1999. godine iznosila je 115 dolara. Drugim riječima, novozelandski ovčari izašli su na tržište i pronašli ljude koji su bili voljni platiti više za njihov proizvod.

Mnogi su predviđali da će povlačenje državnih posticaja rezultirati masovnim egzodusom s Novog Zelanda, no to se nije dogodilo. Takođe, porodična poljoprivredna gazdinstva nisu zamijenile velike korporacije, nego upravo suprotno.

Obrazovni sistem Novog Zelanda sredinom 1980-ih godina bio je ispod međunarodnog prosjeka, i pored velikim ulaganjima u obrazovanje. Vlada je u svrhu revizije obrazovnog sistaema angažovala međunarodne savjetnike, koji su utvrdili da administrativni troškovi gutaju 70 odsto svakog uloženog dolara.

Novi Zeland je stoga ukinuo vladine odbore za obrazovanje, a škole su stavljene pod nadzor upravnih odbora biranih od strane roditelja. Svakoj školi dodijeljena su nepovratna sredstva prema broju učenika, a roditelji su dobili mogućnost izbora u koju školu žele upisati svoje dijete.

Privatne škole počele su se finansirati na isti način kao i javne. Predviđao se masovni bijeg učenika u privatne škole zbog njihova boljeg akademskog rejtinga, no to se nije dogodilo.

Razlike među javnim i privatnim školama nestale su unutar dvije godine. Učitelji su, naime, shvatili da će, ako izgube učenike, izgubiti i posao. Odstotak učenika u javnim školama porastao je, a Novi Zeland je danas po nivou obrazovnih dostignuća daleko iznad svjetskog prosjeka.

Mnogi u javnom sektoru danas ne shvataju da je konkurentnost postala globalna. Jedini način zadržavanja poduzeća u zemlji je stvaranje najbolje poslovne klime. Zanimljiv je primjer Irske, koja je 2002. godine smanjila porez na korporacije sa 48 na 12 posto, zbog čega je posao počeo pristizati u zemlju.

To je naišlo na oštre kritike od strane Europske unije, prvenstveno Francuske. Taj su potez proglasili diskriminacijskim, s čime se složila i Irska: porez za korporacije snizila je na 10 posto, koliko iznosi i porez za građane.

Vlada Novog Zelanda je pak zaključila da se porezni sistem ne bi trebao baviti socijalnim uslugama i mijenjanjem potrošačkog ponašanja.

Najviši porez na dohodak smanjen je sa 66 na 33 odsto, a najniži s 38 na 19 odsto. Jedini zadržani porez je porez na potrošnju i iznosi 10 posto. Suprotno očekivanjima, reforma poreznog sistema dovela je do 20-odstotnog porasta u nivou prikupljenog poreza.

Niži porezi značili su da ih veći broj ljudi plaća dobrovoljno te je manje onih koji plaćaju skupe advokate kako bi pronašli rupe u zakonu. Isti je slučaj u svakoj drugoj državi koja je snizila porezne stope.

Što se tiče propisa, novozelandska vlada odbacila je stare i donijela potpuno nove zakone, čiji je cilj procvat industrije.

Drugačije razmišljanje

Novi Zeland je svoje probleme riješio promjenom razmišljanja o vladi i državi. Tako su jeleni od pošasti koju je vlada sistemski uništavala pretvoreni u životinju za uzgoj, pa Novi Zeland sada posjeduje 40 odsto svjetskog tržišta srnetine.

Vlada je takođe ukinula obvezu produženja valjanosti vozačkih dozvola jer se pokazalo da takse za produženje nisu pokrivale ukupne troškove. Budući da produženje nije dokaz vozačke sposobnosti, vozačka dozvola na Novom Zelandu sada vrijedi do 74. godine života.

U SAD-u se takođe događaju pozitivni pomaci. Tako je još 1993. godine Kongres usvojio zakon koji vladu obvezuje da donese strateški plan i godišnje izvješćuje o svojim postignućima.

U drugu ruku, u SAD-u je početkom prošle dekade postojalo gotovo 200 federalnih programa za nezaposlene u vrijednosti 8,4 milijardi dolara. Međutim, da je isti iznos uložen u tri najdjelotvornija programa, to bi stvorilo gotovo sedam puta više radnih mjesta.

Novi način razmišljanja o vladama i državnom sektoru mora u sistem ugraditi sankcije za administracije koje su odgovorne za neuspjeh u upravljanju novcem poreznih obveznika, zaključuje McTigue za Imprimis.