Ovo je još jedna od mnogobrojnih priča kako je malobrojna ali hrabra srpska vojska, ovoga puta sastavljena od Hercegovaca, potukla mnogobrojniju tursku vojsku 27. avgusta 1388. godine.
Krajem 14. vijeka Turci su već duboko prodrli na Balkan. Uspjeli su da se probiju i u naše krajeve. Tadašnji srpski kralj Tvrtko dao je zadatak svom najboljem vojskovođi Vlatku Vukoviću, vladaru Zahumlja, da ih sačeka kod Bileće.
Kao i pred svaku bitku koju je vodila srpska vojska, Vlatko je svojih 7.000 junaka pričestio u crkvi Svetog Arhangela Mihaila na Mekoj Grudi.
Sljedećeg dana, 27. avgusta 1388. godine, vojske su se srele u blizini Bileće. Osmanlijske pljačkaške odrede od 18.000 vojnika predvodio je Lala Šahin.
Srpski vitezi, sa vjerom u Boga i svojom hrabrošću, bili su spremni da svojim životima brane srpske zemlje. Protiv tako hrabre i motivisane srpske vojske čak ni tako mnogobrojnija turska vojska nije imala šanse.
Bitka se okončala potpunim porazom i uništenjem osmanlijske vojske. Lala Šahin se jedva spasao bjekstvom. Naša vojska imala je tek neznatne gubitke.
Osjetivši hrabrost srpske vojske i oštrinu njihovih mačeva, otomanski upadi u Bosnu su prestali na neko vrijeme.
O utisku koji je ona ostavila na ondašnje ljude govori i epitaf koji je uklesan na grobu Vlatka Vukovića u Boljunima, nedaleko od Stoca u Hercegovini:
„Ase leži dobri čoek Vlatko Vuković. Vojvoda Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće 27. avgusta 1388.“
Nažalost, u Bileći ne postoji, a moralo bi, grandiozno obilježje u znak sjećanja na ovu slavnu bitku. Ni kod crkve Svetog Arhangela Mihaila ne postoji obilježje, a ni znak na putu gdje se skreće za crkvu.
Da ovo imaju drugi narodi, u znak sjećanja napravili bi veliku svečanost povodom obilježavanja ovog događaja.
Zašto je malo poznata u srpskom narodu?
Kao sto smo pisali u ranijim tekstovima na našem portalu, istorija je od svih nauka najpodložnija uticaju politike. Mi Srbi dozvolili smo da, zarad “bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti”, zanemarimo i prećutkujemo slavne događaje iz naše istorije.
Kao da smo se zbog “mira u kući” stidjeli, pa smo naše slavne bitke zanemarili, da ne bismo druge ponizili.
Nažalost, zbog instaliranih lažnih teorija i šovinističkih i kvazi-nacionalno religijskih propagandi vezanih za porijeklo naroda Bosne i Hercegovine, a prožetih preko politike i religijskog opredjeljenja, "pranjem mozga", ova bitka se, s jedne strane, nastoji skriti kao nešto loše i stidno, gotovo štetno i sramno, dok istovremeno druga strana to prikrivanje koristi za nametanje svoje demagogije i mitologiziranje ove bitke kao istorijski u mitski događaj.
Čak pokušavaju i da je prisvoje - da su je "oni" vodili i izvojevali slavnu pobjedu. Pokušavaju i Vlatka Vukovića da prisvoje. Kao, bio je i on bogumil, a "oni" izmislili da od njih potiču.
Bogumili kao što znamo nisu priznavali nista materijalno, pa tako ni krst. A vidjeli ste sliku Vlatkovog groba.
Stvarni značaj ove bitke za Bosnu i Hercegovinu, a prije svega za Hercegovinu i njen srpski narod je nemjerljiv. Zahvaljujući ovoj bici, našim precima i vojvodi Vlatku Vukoviću srpska kraljevina u Bosni i Hercegovini je još nepunih 100 godina zadržala svoju slobodu i nezavisnost.
Zato moramo da joj damo značaj koji joj pripada. Da je se uvijek sjećamo i nikada ne dozvolimo da ova slavna bitka ostane zaboravljena, kao što je bila do sada.
Liturgija pred boj
Šta Vi mislite o ovome?