HERCEG-NOVI - Živko Janjić, poznti i orginalni savremeni arhitekta, slikar, pjesnik, kompozitor, pisac i muzičar sa prirodnim osjećajem za ljepotu građevinskog zdanja i lijepe riječi, umro je nakon kraće bolesti u 80. godini života u Herceg-Novom - mjestu koje je odabrao za život i posljednje prebivalište.

preminuo zivno janjic

Rođen je u Bileći 1937. godine. Radni vijek proveo je u Bileći, Dubrovniku i Herceg-Novom. Radio je godinama u Zavodu za projektovanje i urbanizam Herceg-Novog. Autor je više izvedenih projekata u Herceg-Novom, kao što su dvorana „Park“ i zgrada MUP-a Herceg-Novi.

Za projektovanje dvorane "Park" dobio je Borbinu nagradu za arhitekturu 1987. godine. U obrazloženju je rečeno da to „djelo doprinosi isticanju arhitekture u ambijentu koje je karakteristično istorijsko nasljeđe preplitanja kultura i specifičnosti podneblja".

Janjić je bio autor detaljnih urbanističkih planova Bijele, Igala, Tople, Risna, Radanovića, Petrovca i Bara.

Ukorijenjenu srpsku hercegovačku tradiciju priče i pričanja estetski je smislotvorno obogatio kako kroz arhitekturu kojoj je život posvetio, tako i kroz priču i romanska kazivanja, te pjesme gdje je njegova „trepetna lirska antena“ uporedo i uspješno toplo oživljela sjećanja na bilećko djetinjstvo.

Kako je u jednoj kritici o njegovom dijelu napisao Vlado Salatić: “muzika, slikarstvo, književnost i arhitektura kao djelatnosti liče na zarazu, od koje se čovjek ne želi liječiti".

Ovog Bilećanina oplemenila je muzika u ranom djetinjstvu, kada je bio zapažen kao veoma nadaren i talentovan. Tako rano, opijen tajnama muzičke nedokučivosti, opredjelilo ga je da se samostalno i uz malu pomoć sa strane uzdigne do neprepoznatljivosti svog inviduma.

Slikarstvo mu je bilo nadogradnja darovitog muzičkog talenta, što mu je pomoglo da se u ovoj umjetnosti ostvari iznad opšteg očekivanja.

Arhitektura, umjetnost forme i oblika i još više od toga opredjeljuje ga kao egzistencijalni poziv i profesija. Sa potvrđenim sposobnostima, uspješnost mu je i ovdje bila zagarantovana.

O stvarnim vrijednostima Janjićevih književnih radova govore i pišu svoje analize istoričari književnosti i kritičari. U svim njegovim djelima od prve stranice „smoždi“ vas stvarno i nestvarno u isti mah - ljubav i mržnja, sreća i nesreća, tuga i žalost i sve to zajedno svojom umješnošću i neograničenom energijom mašte, ostvaruje sklad od tog haosa pa sve do harmonije.

Ako je muzika kraljica umjetnosti, posebno ona koju zovemo klasičnom, onda je i Janjić „Mali princ“ te univerzalne muzičke dobrote. Sve je kod njega bilo prožeto muzičkom energijom, iako ima drugačijih sila koje djeluju “ubitačno dok se čitaju njegova umovanja“.

Tu su i slike i ritam rodne grude „Zemlja Hercegova“, koje svojom bojom i zvucima opijaju. Tu svaki kamen priča.

Autor jednim okom prati sliku, drugim tekst. Ako posjedujete treće oko - čitanje je izlišno. "Biti Hercegovac ili ne biti", "Vjerovati ili ne", "Čitanje je moguće odvojiti i za onaj svijet".

Tu su i drugi naslovi „Crna udovica“ i vjerovatno najbolji roman Živka Janjića „Nedovršeni hram".

Bilećani, a i mnogi drugi još uvijek pamte izložbu starih fotografija iz decembra 2013. godine i Živkov video zapis „Duh Trebišnjice“, koju je napisao za ovu izložbu i koji je potvrdio njegov umjetnički gen.

Smrću Živka Janjića, Herceg-Novi, Boka, Crna Gora i njegova Hercegovina izgubile su čovjeka čiji je život bio ispunjen časnim namjerama i korisnim radom u arhitekturi i onim oblicima umjetnosti kojima se bavio.

Živko Janjić sahranjen je na porodičnom groblju na Savini, u Herceg-Novom.