"Dobro došli u 2030. godinu". Dobro došli u moj grad - ili bi trebalo da kažem “naš grad”. Nemam ništa. Nemam kola. Nemam kuću. Nemam bijelu tehniku, niti odjeću" - ovo je jedna od vizija svijeta u 2030, iz pera danske poslanice u parlamentu Ide Auken.

zemlja

 Aukenova predstavlja utopijsku viziju budućnosti:

"Sve što ste nekada smatrali proizvodom sada je postalo usluga. Dostupni su nam prevoz, smještaj, hrana i sve što nam je potrebno u svakodnevnom životu. Sve te stvari su, jedna po jedna, postale besplatne, pa samim tim nema smisla da posjedujemo previše toga.

Komunikacija je digitalizovana, energija besplatna

Prvo je komunikacija digitalizovana i postala svima dostupna. Zatim, kada je čista energija postala besplatna, stvari su počele brzo da se mijenjaju. Cijena transporta se drastično smanjila.

Više nije bilo potrebe da imamo automobile, zato što smo mogli da pozovemo kola bez vozača ili leteći automobil, pri čemu se trajanje putovanja mjerilo minutima.

Kada je javni prevoz postao jednostavniji, brži i udobniji, počeli smo da putujemo na organizovaniji način. Danas ne mogu da vjerujem da smo se mirili sa zastojem u saobraćaju, o zagađenju vazduha izazvanom motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem da i ne govorim. Gdje nam je bila pamet?

biciklo

Ponekad biciklom idem kod prijatelja. Volim da vježbam i da vozim bicikl. Tada imam utisak da je i moja duša krenula na put. Čudno kako neke stvari nikad ne gube draž: šetnja, vožnja bicikla, kuvanje, crtanje i gajenje biljaka. To nas podsjeća da je kultura posljedica bliske veze s prirodom.

U našem gradu ne plaćamo stanarinu, zato što drugi koriste prostor kada nama nije potreban. Kada nisam tu, moja dnevna soba služi za poslovne sastanke.

S vremena na vrijeme, skuvam ponešto za sebe. Lako je - neophodan kuhinjski pribor stiže na kućnu adresu u roku od nekoliko minuta.

Od kada je prevoz besplatan, prestali smo da zatrpavamo dom svim tim stvarima. Zašto da držimo aparate u kuhinji, ako možemo da ih naručimo kad nam zatrebaju.

Svi recikliraju, koristimo samo obnovljivu energiju, vazduh je čist

U okolnostima kada su proizvodi pretvoreni u usluge, niko nije zainteresovan za stvari koje imaju kratak životni vijek. Sve je stvoreno da bude trajno, da može da se popravi i reciklira.

Materijali brzo cirkulišu u našoj ekonomiji i lako mogu da se transformišu u nove proizvode. Ekološki problemi su rjiešeni, jer koristimo samo obnovljivu energiju i proizvodne metode koje ne zagađuju okolinu.

Vazduh je čist, voda je čista i niko se ne usuđuje da pipne zaštićena prirodna područja zato što su ona dragocjena za našu dobrobit. U gradovima ima mnogo zelenih površina, biljaka i drveća. Još ne mogu da shvatim zašto smo u prošlosti sav slobodan prostor popunjavali betonom.

Kupovina? Šta to bješe? Danas uglavnom biramo stvari koje ćemo koristiti. Ponekad mi to pričinjava zadovoljstvo, a ponekad to umjesto mene uradi algoritam, koji sada već bolje poznaje moj ukus nego ja.

Roboti rade, ljudi uživaju

Kada su vještačka inteligencija i roboti preuzeli najveći dio posla, iznenada smo imali vremena da se dobro hranimo, dobro spavamo i da se družimo. Više nema razloga za saobraćajne špiceve, jer svaki posao možemo da obavljamo kad god želimo. Zaista ne znam da li to još može da se nazove radom. Prije bi se reklo da je to vrijeme razmišljanja, vrijeme stvaranja i vrijeme razvoja.

vjetroelektrane

Na kratko vrijeme, sve se pretvorilo u zabavu i ljudi više nisu htjeli da se bave teškim pitanjima. U posljednjem trenutku smo otkrili kako da korisnije primjenimo sve te nove tehnologije, a ne samo za ubijanje vremena.

Najviše me brinu svi ti ljudi koji ne žive u našem gradu. Oni kome smo usput izgubili. Oni koji su odlučili da im je previše tehnologije. Oni koji su se osjećali suvišnim i beskorisnim kada su roboti i vještačka inteligencija preuzeli veliki dio naših poslova. Oni kojima je smetao politički sistem i koji su se okrenuli protiv njega.

Oni žive drugačijim životom izvan grada. Neki su osnovali male zajednice koje se same izdržavaju. Drugi su ostali u praznim i napuštenim kućama u malim selima iz 19. vijeka.

Nemam privatnost, bilježi se čak i ono što sanjam

S vremena na vrijeme, uznemirim se zbog činjenice da nemam privatnost. Ne postoji mjesto na kome nisam registrovana. Znam da se negdje bilježi sve što radim, mislim i sanjam. Nadam se da to niko neće upotrijebiti protiv mene.

Sve u svemu, to je dobar život. Mnogo bolji od puta na kome smo bili kada smo shvatili da ne možemo da nastavimo sa istim modelom rasta. Desile su nam se sve te užasne stvari: bolesti izazvane životnim stilom, klimatske promjene, izbjeglička kriza, ekološka degradacija, pretrpani gradovi, zagađenje vode i vazduha, društveni nemiri i nezaposlenost. Izgubili smo previše ljudi prije nego što smo shvatili da imamo alternativu.

Napomena autora: Neki ljudi su protumačili moj blog kao utopiju, ili san o budućnosti. Nije to u pitanju. Riječ je o scenariju koji pokazuje u kom smo pravcu možda krenuli - u pozitivnom i negativnom smislu. Napisala sam ovaj tekst da bih pokrenula diskusiju o prednostima i manama tehnološkog razvoja.

Kada je riječ o budućnosti, izvještaji nisu dovoljni. Potrebno je pokrenuti raspravu na mnogo načina. To je cilj ovog teksta, zaključuje Ida Auken, član danskog parlamenta.