Novembarski dan 1994. godine. Negdje oko podneva. Sjećam se, autobus „Nibusa“ na liniji Podgorica-Nikšić.
A na sjedištima žene sa cekerima švercovane robe, pod nogama kanisteri benzina, djeca, starci, studenti, radnici, zaposleni i besposleni.....
I jedan anđeo.
Anđeo je imao plavu kosu, izlizanu teksas jaknu, gotovo poderane „starke“ na nogama. I stidljivi osmijeh koji je nosio čežnju i tihu patnju.
Pogledi su nam se susreli. Nasmijala se. A zatim lagano otvorila „Pobjedu“ koju je neko, ko zna ko, ostavio između dva sjedišta.
Nakon toga, oči koje su nagovještavale, možda i nešto više od slučajnog pogleda, počeše da gube bistroću.
Jedna po jedna suza je padala na onu „Pobjedu“. Na tekst na dvanaestoj strani.
Suze su se pretvorile u rijeku, a onaj osmijeh, gotovo u krik. Neprijatno do Boga.
Skupih hrabrost i rekoh joj - "šta se dogodilo, jel' sve u redu djevojko".
Pogledom je uronila u moj svemir i tiho rekla - „Umro je Milan...".
Na dvanaestoj strani naslov: "Umro je rokenrol dječak Milan Mladenović".
Ispod citat koji mi se od tada gotovo svakodnevno vrzma po glavi - "Ovde je hladno, ovde je zima, ovde je mrak..."
Nije se, ”dječače iz vode”, evo 22 godine od “Nibusovog” autobusa do danas, ništa promijenilo.
Opet je hladno, opet je zima, i opet je mrak… I ko zna da li je ostalo još samo par godina za nas?
Šta Vi mislite o ovome?