Iz štampe je izašla nova knjiga našeg sugrađanina Rajka Tanasijevića pod nazivom „Kad ne budem veliki“ u izdanju Književne zajednice „Jovan Dučić“ i Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ Trebinje.
Naš sugrađanin je do sada objavio tri knjige: „Pouke i poruke tri srpska istočnika – Sv. Nikolaj Žički, Otac Tadej, Patrijarh Pavle“, „Srednjovjekovna groblja na području trebinjske Zagore“ i zbirku poezije za odrasle „Nebeske dveri“. Nedavno ste objavili svoju prvu knjigu za djecu. Odakle i gdje nalazite inspiraciju za tu vrstvu stvaralaštva?
- Najveću inspiraciju nalazim u djeci i kada se družim sa njima i sa knjigom. Citiraću Ljubivoja Ršumovića: 'Svaka pročitana knjiga je jedan proživljen život'. Djecu treba voljeti i kad su dobra i kad nisu dobra. Naučnici su utvrdili da se dijete formira do kraja svoje treće ili pete godine, zato, tate i mame neka povedu računa o svojoj djeci. Neka budu fini prema njima, a ne agresivni. Ta dječija iskrenost i neiskvarenost, kad porastu izgubiće se. Sa djecom treba razgovarati i uvažavati ih. Malo dijete lako pamti ili rekao bih lako 'upija' sve što mu se kaže, ali ono još lakše još brže zaboravlja uvrede. Međutim, kada poodraste, počinje ih sakupljati i pamtiti. Ako roditelji dijete ne nauče da prašta uvrede, onda će mu još teže biti da to nauči kao odrasla osoba. Djeci ne treba suditi, niti ih osuđivati – ona ne znaju šta čine, jer nisu još sasvim svjesna svoje odgovornosti. Djetetu treba pristupiti iskreno, sa ljubavlju i duhovnošću. Djeca, a posebno mala, veoma dobro razumiju kada se prema njima ophodite sa smirenošći, osjećanjima i sa ljubavlju. Recimo, dok dijete sluša starijega primjetićete da ga ono pažljivo sluša, naravno ako mu je to interesantno i ako ga zanima ono što mu se priča, da prati svaki pokret onog što mu govori. Sve te pokrete onoga što mu je pričao dijete će kasnije da imitira, ili ti da oponaša. Roditelji snose najveću odgovornost za svoju djeci. Niko drugi. Je li teško pisati za djecu?
- Pisati za djecu je veoma teško. Na jedno novinarsko pitanje kako treba pisati za djecu Duško Radović je odgovorio: 'Kao za odrasle! Samo mnogo bolje!'. Prema djeci treba biti iskren. Iskrenost je veoma bitna i važna, jer djeca vrlo lako prepoznaju laž, izvještačenost i foliranje. Djeca, kad nešto sasvim ne razumiju, traže odgovor. A kad ga dobiju, obraduju se. Tako uče da razmišljaju apstraktno, što i zapravo jeste predsoblje zrelog razmišljanja i razumijevanja. Zato ih treba „uvesti“ u tu čaroliju. Zato i jesu najzahtjevniji auditorijim. Koliko se danas piše za djecu?
- Koliko god da se piše, malo je. Neki tu književnost ne poštuju – omalovažavaju je. A možda je ona i najvažnija.
Da li se danas više piše ili čita?
- Danas često čujemo ovakve komentare: 'Danas svak više piše“ ili „Danas se sve više piše, a sve se manje čita'. Bog je čovjeku dao riječi, ne da bi pisao, nego da bi sakrio svoju misao. Knjiga nam je nasušna, ona nam je učiteljica, ona nam je sve što imamo. Svaki spomenik koji je čovjek podigao je rušiv, osim jednog, a to je knjiga. Bili bismo bolji kada bismo više čitali. Tada bi i više i bolje pisali. Svi nosimo iste kape, ali pod njima ne mislimo svi isto. Što se tiče djece njih treba postepeno upoznavati sa knjigom, ne nametljivo, već strpljivo, pažljivo i veoma mudro. Današnji roditelji djecu ne trebaju lagati, kao što su naši roditelji nas lagali, da ih na svijet donose rode. Ne treba ih plašiti da vuk jede baku, da će pop doći, ako ne budu slušali, da im odsječe jezika i slično tome. Nema teme o kojoj se danas ne bi smjelo pisati i pjevati za djecu. Ali, ne u deminutivima. Djecu, pjesnici treba da pripitome bajkovitim onomatopejama. Imate li možda uzore i ko su oni među stvaraocima za djecu?
- U srpskoj književnosti postojali su i postoje izvanredni pisci koji su pisali i koji i danas pišu za i o djeci. Mislim na Jovana Jovanovića Zmaja, Branka Ćopića, Miku Antića, Duška Radovića, Momčila Tešića, Miru Alečković, Desanku Maksimović, Vojislava Ilića, Ljubivoja Ršumovića, Dobricu Erića, Moša Odalovića i druge.
Šta Vi mislite o ovome?