Željko Pavličević, jedan od najboljih košarkaških trenera sa ex-YU prostora, u razgovoru za TrebinjeLive.info kaže da mu je košarka dala sve u životu, napominjući da je prije postojao brend jugoslovenskih trenera, dok su danas ostali samo ostaci.
"Ja sam imao sreću jer sam bio u kontaktu sa Acom Nikolićem, Rankom Žeravicom, Bogdanom Tanjevićem, Svetislavom Pešićem, Božidarom Maljkovićem, ali nakon toga generacije trenera nemaju direktan kontakt, već samo pričaju priču, a to nije to", kaže Pavličević, dodajući da je Duško Vujošević jedini ostao od stare garde, koji radi kako treba - zna izvršiti selekciju igrača.
On je istakao da mladi treneri, vjerovatno, misle da treba učiti na neki drugi način. U trenerskom poslu gledajući iz knjige, a nekomunicirajući sa vrhunskim trenerima nemoguće je raditi, kaže Pavličević.
"Svaki trener ima jak svoj ego. Savjet za mlade trenere je da se usavršavaju i da ne preskaču stepenice, jer se u mlađim kategorijama treba ispeći zanat i veoma važno je ići korak po korak", dodaje proslavljeni trener, koji je sa zagrebačkom "Cibonom" i splitskim "Pop 84" osvojio evroligu u sezonama 1985/86. i 1990/91. godina.
Pavličević je već skoro deset godina trener u Japanu, gdje je došao na poziv da bude selektor japanske reprezentacije, jer je 'zemlja izlazaćeg sunca' bila domaćin Svjetskog prvenstva u košarci 2006. godine.
"Na našim prostorima, ali i šire, Japan se ne doživljava kao košarkaška sila, što je sasvim normalno, Ali, trebamo znati da je Japan u stanju platiti i kupiti koga želi. U Japanu igra dosta američkih igrača, kao i njihovih trenera", ističe Pavličević, dodajući da je mišljenja da je ostavio dobar utisak sa japanskom selekcijom.
On je predavao na jednom seminaru u Japanu /2003. godine/, gdje je bilo blizu 900 trenera, koje je za njega bilo veliko priznanje, jer je to bilo mjesto okupljanja najvećeg broja trenera.
"Kada dođete u situaciju da treneri vjeruju da će nešto novo čuti, a morate znati da sam ja prvi stranac koji je vodio reprezentaciju Japana, sve se poklopilo u pozitivnom smislu. Taj seminar je dobrodošao i meni i njima, jer do tada nisu puno pažnje posvećivali tehnici - više je bio to samo šut", rekao je Pavličević, dodajući i da i neki drugi elementi igre koji su inače bitni, Japancima nisu.
Za japansku reprezentaciju ima samo riječi hvale, ističući da nijedna selekcija nije radila toliko intezivno koliko Japan, jer igrači mogu izdržati.
"Oni vam neće priznati da ne mogu, da su umorni. Pitam ih 'boli li koga nešto', a oni samo ćute. To je znak da idemo do kraja", rekao je Pavličević, dodajući da, s druge strane, što se tiče klubova, igraju po tri Amerikanca, ima dosta NBA igrači i dva Japanca koji trče, šutiraju, ali im nedostaje visina.
TREBINJE IMA PRIMORSKI ŠTIMUNG
"Po prvi put sam u Trebinju. Bio sam širom svijeta, a u Trebinju nisam bio ne zato što nisam htio doći, već zato što me put nikada nije nanio u vaš grad. Uvijek se završavalo u Dubrovniku", kaže Pavličević.
On kaže da su mu pred dolazak u Trebinje rekli da je to jedan predivan gradić.
"Drugo je kada dođete i vidite prekrasnu rijeku, primorski štimung", zaključio je Pavličević, obećavajući da će u grad podno Leotara ponovo doći.
Šta Vi mislite o ovome?