II DIO Danilo Ratković i kako su nastale priče

Autor: Borko Babalj Foto: TrebinjeLive
TREBINJELIVE 09. 03. 2015. - 7:06h

Donosimo vam nastavak priče o našem sugrađaninu Danilu Ratkoviću, koju je pripremio Borko Babalj. U ovom dijelu pročitajte nove dogodovštine našeg Trebinjca, ali i saznajte kako su one nastale.

danilo ratkovic

Krenuo sam u Sarajevo na neki važan skup. Nemam s čim i krenem biciklom. Dođem do Čemerna i sjednem kod one česme da se odmorim i napijem vode. Tom prilikom i pridrijemam. A djeca k’o djeca ukradoše mi ventile sa bicikla. Šta da radim ne znam, ni da idem nazad, niti naprijed. Tako ja razmišljam, kad pored mene stade limuzina. Otvori se prozor kad ono drug Tito. ‘Ratkoviću, šta radiš ovdje?’. Ja njemu tako i tako. A on iz džepa izvadi punu šaku ventila, dade mi i reče – ‘Srećan put Danilo’.

Godine 1943., bitka na Sutjesci, bješe ljeto. Bilo je jako teško ali izdržasmo. Vidim heroja Savu Kovačevića kako grabi naprijed. Jedva ga stigoh i rame uz rame skidamo Švabe. U jednom trenutku granata pade blizu nas, ja ustadoh odmah, a Sava ostade prislonjen uz neku bukvu i viknu: ‘Ratkoviću, preuzmi komandu!’.

Nakon toga , pucam ja, pucam i pogodi me metak. Padoh  mrtav i viknuh: ‘Preuzmite komandu’.

Pošao ti ja jedne godine o Ilindanu konjem sa Zubaca preko Perović (Arslanagić) mosta prema Nikšiću. Taman se izvukao do Vilusa, kad gore udari snijeg i napada šest metara, možeš misliti o Ilindanu mećava ne da oka otvoriti. Gledam gdje bi svezao konja  i ugledah nakav krst. Zavežem konja za njega, a ja se snađoh za noćenje..

Ujutro, kad se probudih i izađoh vani, istopio se sav snijeg. Nema konja! Pogledah bolje, kad imam šta vidjeti, visi konj sa krsta na zvoniku crkve.

Ovu priču mnogi sugrađani pripisuju Danilu, ali on sam je posvjedočio da nije njegova, a ispričao je svoju, koja je slična prethodnoj.

“Godina 1944., u Rožajima. Ogromni snijeg. Reče mi Tito da zavežem moga i njegovog konja za dvije omorike, i da prespavamo. Ujutru, kada se probudih, pogledah nema konja. Kad imaš šta vidjeti, vise konji na vrhovima drveća. Veliki snijeg se preko noći otopio”.

Danilo je sa svojim komšijama gledao košarkašku utakmicu Crvena zvezda – Cibona. Između ostalog se  razvila žučna diskusija, kako to da se u NBA ligi postiže više koševa, na primjer 124: 132. Jedni su govorili da Amerikanci bolje igraju, drugi, da oni više daju koševa, zato što je kod njih dozvoljen kontakt u igri. Neko je rekao da se na jednoj utakmice se postizalo po skoro 200 poena.

Na kraju se oglasio Danilo, a da će mu Pavle posvjedočiti, da je on na TV-u gledao utakmicu  NBA lige, koja je na kraju završena rezultatom 1564:1536!

Družina je razgovarala o letovima avionom. Svako je pričao svoju priču, gdje je letio, koliko je puta letio i slično. Na to će Danilo: ‘Ja sam samo jednom letio i to davne 1958. godine u Niš. Rekao sam sebi: Danilo, tvoja noga više nikada neće ući u avion’.

– Zašto Danilo?

– Pokvario se avion, pa smo više išli pješke nego avionom!

U gluvo doba noći zvoni Danilu telefon. S druge strane pitanje, je li to Danilo?

– Jeste, a ko je to?

– Ovdje lopovi.

– Pa šta mene zovete?

– Jesi li ti Danilo pravio kiosk taj i taj?

– Jesam, zašto?

– Pa čitavu noć pokušavamo da ga obijemo, i ne možemo i zato te zovemo da ti kažemo: ‘Svaka ti čast kako si ga dobro napravio!’.

Poslije nekoliko godina su ga pitali da ponovo ispriča tu priču. Pošto je zaboravio, nastala je nova verzija. Zvao ga je neki muški glas tokom noći i pitao da li je on pravio kiosk koji se nalazi između parka i opštine. Tom prilikom ga je ljubazno zamolio da ga sljedeći put malo lošije napravi, kako bi ga mogao pošteno obiti.

Jedna sportska.

Na otvaranje stadiona na Tjentištu došla je  Crvena zvezda sa Džajićem. Odigrali su utakmicu sa ekipom u kojoj je kao gost igrao i Danilo.

Priča Danilo: “Ja uzeo loptu, driblam jednog, driblam drugog, pa trećeg, četvrtog, petog, šestog… Kad čuh nekog iz publike da viče: ‘Manje driblaj’. Ja pogledah, kad ono Tito. Uzeh loptu, nabih je svom snagom preko Sutjeske i rekoh: Evo, pa ti sada driblaj druže Tito”.

Jedna istinita priča. Danilo, zajedno sa jednim saborcem u posljednjem ratu, ili, kako on voli da kaže, u seoskoj buni. Bezizlazna situacija, oni sami, veber ispalio nekoliko granata oko njih, neprijatelj brojniji, gori rastinje i vatra se približava sa svih strana. Pita ga panično drug: ‘Šta ćemo moj Danilo?’. ‘Hajdemo zapaliti’, reče Da?o.

I još samo jedna priča. Vratili se Crnogorci sa ratišta iz posljednjeg rata. Svi se hvale svojim junaštvom, ovaj uradio ovo, onaj ono. Sve junak do junaka. Slušao ih stari đed, pa kaže da to nije ništa u odnosu na njih, koji su ratovali u Narodnooslobodilačkom ratu. Pričao je on, pominjući podvige i teškoće.

Kada su ga upitali šta im je najteže bilo, kazao im je da je to bilo u Aušvicu. Zarobljenika je bilo 1.000 i tamo su odvedeni. Svima je rečeno da mogu birati između dvije solucije, da ih obljube njemački vojnici ili da ih strijeljaju.

Na pitanje da li je tamo bio neko od naših iz sela, rekao je da su tamo odvedeni Rade Krstov, Marko Milov i Đuro Dragov. A šta je bilo sa njima? ‘Nečast jedna, svi su izgubili obraz da bi sačuvali guzicu’.

A šta je đede sa tobom bilo? ‘Mene su strijeljali!’.

Izvinjavamo se ako nismo najpreciznije prenijeli sve Danilove riječi ili ako je možda neka od njih od drugog autora.

Neke priče je više puta ponavljao, pa je nešto i zaboravio, dodao ili izmijenio. I sami građani, usljed stalnog prepričavanja su, takođe, mijenjali priču, tako da se ne zna šta je original, a šta nije, a u konačnici nije ni bitno.

Kako su nastale ove priče

Iako su njegove priče izmišljene i nevjerovatne Danilo nipošto nije čovjek koji laže i koji nekome želi nanijeti bilo kakvu štetu ili neugodnost. Naprotiv, radi se o izuzetno poštenom i plemenitom čovjeku, uvijek spremnom da svima pomogne. On svakom izgovorenom riječju ljudima donosi radost, bilo gdje da se pojavi.

Ovakvo i slično mišljenje o Danilu izgovorio je veliki broj naših mlađih i starijih sugrađana, a posebno komšija.

Rano je ostao bez oca, a za njim su, osim njega, ostali majka i sedam sestara. Vjerovatno je briga o sestrama, koje su se sve udale, najviše uticala da Danilo ne oformi svoju porodicu i zato se u najvišoj mjeri čitavim svojim bićem posvetio drugima.

Učesnik je rata od prvog do posljednjeg dana. U tom ratu je imao veliku nesreću kad je neprijateljska granata pala između njega i njegovog saborca, koji je poginuo, a Danilo je tom prilikom teško ranjen i danas nosi u sebi veliki broj gelera.

Koliko je on plemenit čovjek govori i podatak da nikada nije tražio da po osnovu ranjavanja dobije neko pravo po tom osnovu, a to je obrazložio da je bolje da beneficije ratnog invalida pripadnu nekom ko ima porodicu ili, kako on kaže, nekom kome je prešnija pomoć.

Njegova posvećenost i želja da učini dobro drugima ogleda se i u njegovom odgovoru na pitanje: ‘Kada si i zašto počeo da pričaš ove svoje priče?’.

“Zajedno sa mnom na položajima u brdima nalazila se grupa trebinjske, uglavnom, mlađe populacije. Em prvi put zajedno, em hladno ili vruće, em psihoza straha, em neuredni uslovi, a svega fali u odnosu na njihove porodične živote. Niko ništa ne priča, svako u svojim mislima, nije im do života. Tada sam počeo da govorim svoje izmišljene priče i od tada se raspoloženje počelo dizati”, kaže junak ove priče.

Dobro je napomenuti da se to društvo i dvadesetak godina poslije skuplja, a da nikad ne prođe mjesec dana od prethodnog sastanka. Zahvaljujući u velikoj mjeri i Danilu, oni svojski i danas pomažu jedni drugima.

U današnjim vremenima, u kojima je svaki dan manje dobrote i poštenja u ljudima, zašto ovakve ljude ne spomenuti i ne izjaviti im zahvalnost.

Mnogo se više vrednuje ono što dolazi sa strane. Tako je i u zabavi i humoru koji nam se nudi. Zar nam nije previše profesionalnih zabavljača i nametnute svjetske industrije zabave? Zato neka bude osvježenje predstavljanje Danilovog originalnog i krajnje dobronamjernog, prostog smisla  za šalu.

Važna napomena:

Dozvoljeno je ove priče prepričavati, prepisivati, dodavati, oduzimati i uveličavati, ali ne i lagati. To je iz razloga što su se sve ove priče stvarno dogodile, a ako sumnjate, provjerite kod jastreba, istog onog koji je ukrao radio s kablom sa početka prvog dijela priče.

TAGOVI:

Komentari

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne i stavove internet portala TrebinjeLive.info. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal TrebinjeLive.info zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.
Evo zbog čega je TrebinjeLive najčitaniji i najuticajniji portal u gradu!
8.500+
dnevnih
posjeta
265.000+
mjesečnih
čitanja
620.000+
mjesečnih
pregleda stranica
18.500+
fejsbuk
sviđanja