Danilo Ratković...

Dosta dugo je pripreman ovaj tekst, nastao uz pomoć velikog broja Trebinjaca, a njegov sadržaj su nevjerovatne, šaljive priče našeg sugrađanina Danila Ratkovića, nastale tokom zadnjih dvadesetak godina. I sam Danilo se saglasio sa predloženim tekstom.

Ovim želimo da upoznamo naše građanstvo sa još jednim nadarenim žiteljem Trebinja, koji gaji tipičan svoj smisao za šalu.

Prije koji mjesec ste imali priliku da se upoznate sa Blažom Šupljeglavom i njegovim, takođe šaljivim dogodovštinama, koje su imale jako pozitivnu reakciju kod čitalaca. Možete potražiti i taj tekst na našem portalu-„Blažo...“

Junak ove priče je, kao što ste već upoznati, naš dragi sugrađanin Danilo Ratković sa nadimkom DA?O. Da pojasnimo pojam „DA?O”. Prvo se napiše “DA”, a onda ono slovo koje ima u novom crnogorskom pismu sa kojim počinje tamošnja riječ sjekira, pa na kraju “O”. To ćemo napisati sa :- “Da?o”, a “?” je upisano iz razloga što treće slovo iz nadimka nema u našem pismu.

U nastavku evo nekih od njegovih priča:

Počinjemo od prve priče, što bi od druge ili treće.

Jednom prilikom je Danilo izašao  ispred kuće, zapalio cigaretu i upalio radio da svira pored njega, kad u neko doba na radiju se začu đavolja reklama za Podravka supe i na njoj kokot (pijevac) zakukurika. Kad ono Bog naredi, i sa Leotara doleti jastreb,  skopa radio i odnese ga u nebo. - Ma nije meni do radija, nego, odnese mi 50 metara produžnog kabla - završi Danilo.

A sada druga.

Godine 1943., na Sutjesci temperatura -20 stepeni, sve zaleđeno, mi umorni, nemamo šta jesti, kad pored puta ugledasmo stare automobilske gume. Mi počeli da ih jedemo, kad naiđe drug Tito i upita 'Šta to radite?'. Pa jedemo gume. A on na to: 'Vi jedite felge, a ranjenicima ostavite gume!'.

- Imao sam dva “Amija 8”. Vazda nešto jednom fali. Sjednem jedan dan i udri, udri, udri… Napravim od ta dva “Amija 8” jedan "Ami 16", koji me je dugo služio.

- Pošao sam u Beograd da kupim novi automobil “Wartburg” i svratio kod Tita. Na vratima me je sa šlafrukom na sebi dočekala Jovanka s pitanjem, 'Kako si Danilo?'. Rekoh da sam dobro i upitah: - Gdje ti je stari grivo? 'Eno ga u bašti okopava krtolu'. Kad sam došao do njega reče mi: 'Zdravo Dašo, kako si i treba li ti šta?'. Dobro sam i došao sam da kupim ‘Wartburg karavan’, boje cigle. Možeš li mi pomoći da ga što prije dobijem? Tito je pozvao svoga vozača i za pola sata je stiglo auto.

Kada sam kasnije prišao autu, vidim legao zadnji dio ‘Wartburga’,  kad ono pun gepek krtole, natovarila Jovanka.

Priča Danilo da je izmislio dobru stvar protiv miševa: "Stavio ja jedno parče sira, a malo podalje parče mesa, a između žilet. Dođe miš, uzme da mezi malo sira, pa mesa, pa opet sira pa mesa, sve tako dok se sam ne zakolje".

Još jedna sa istim akterima. – Sjedim ja kući, a ono nešto kaplje sa tavana. Ne znam šta je, otvorim vrata, mislim počela kiša, a ono nije. Ja opet u kuću, a ono opet kaplje. Popenjem se na tavan i imam šta da vidim, ono skupili se miševi, jedu luk i pritom plaču.

Priča Danilo da je bio u lovu, i da se poprilično umorio, sjeo na jedan kamen da se odmori, kad se odjednom pred njim stvori vuk. Nije imao vremena ni pušku da dograbi, a vuk se zaleti na njega i skoči. Leti pravo na njegovu glavu. Jedino je uspio ispružiti desnu ruku u pokušaju da ga sa njom udari, a vuk  je već zinuo, razjapio čeljusti i uleti Danilova ruka unutra, između vučjih zuba. Zatim je uhvatio vuka lijevom rukom za vrat, a desnu mu ugura još više i više dok mu ruka nije izašla iz vuka i napipa mu rep. Na kraju okonča priču: "Lijevom ga i dalje držim za vrat, a onda naglo desnu povučem prema sebi, ama ljudi izvrnuh ga k'o čarapu".

Godina 1946. Staljin postrojio 10.000 vojnika, muva se ne čuje. A onda iz tridesetog reda kihne Danilo. Začu se Staljin sa pitanjem - 'Ko kihnjot?'. Niko se ne javi.

- 'Strijeljajte prvi red', naredi Staljin. I strijeljaše. Opet Danilo kihnu, a Staljin upita 'Ko je?', i ponovo muk.

- 'Strijeljajte drugi red'. I opet strijeljaše. Grobna tišina, svi se od straha tresu. A Danilo ne mogaše izdržati, opet kihnu i opet Staljin upita - 'Ko je?'.

Danilo vidio da izginuše ljudi, nema kud, pa se javi. – 'Ja kihnjot druže Staljin'. Na to će njemu Staljin - 'Nazdravljot druže Dašo!'.

Ispričao je Danilo priču i o zečevima koji su mu jeli kupus na Zupcima iznad Trebinja. - Istresao sam na  svaku glavicu kupusa po malo bibera, a pored svake glavice stavio po jedan kamen. Zašto, upitali su ga? Pa sutradan pored svake glavice nalazim po jednog mrtvog zeca. Kako? Zec kada priđe onjuši kupus na kome je biber, kihne i pritome udari glavom o kamen i sam sebe ubije…

Evo jedne njegove starije priče.

Vozio se Danilo iz Trebinja putem prema Zupcima, kad ono nekoliko metara od puta stoji medvjed. On stade, pogleda i vidi meda da plače. Pa izađe, mic po mic priđe mu, pomazi ga i upita šta mu je? Medo prema njemu pruži krvavu šapu, u koju se zabio veliki trn.

Mazio Dašo meda, pričao mu, tepao i u toj priči naglo potegao trn i isčupao ga. Medo ga je tom prilikom u znak zahvalnosti potapšao po ramenu i otišao.

Ali nije to kraj priče.

Sutradan rano ujutru, zovu Danila da ustane iz kreveta i ode do ulaznih vrata. Kad tamo, ima šta da vidi. Na pragu velika tegla meda, donio medo de mu se zahvali.

Pričao je Danilo kako je išao u lov na divlje svinje i tom prilikom ponio je svoju staru pušku sačmaru, koja ne maši. Sakrio se u zaklon i čekao. U neka doba počeše dolaziti divlja krmad, sve po troje.

"Puni - pucaj, puni - pucaj, puni - pucaj. U neka doba nemaš kada da puniš, samo pucaj, pucaj!".

Godine 1943. iz zloglasnog logora Aušvic jedno jutro sa razglasa se čuje: 'Otpušta se Danilo Ratković zbog nediscipline'.

Šezdeset i neke dolazi drug Tito na Ubla, treba postaviti binu i ozvučiti je, a tamo nema struje. Razmišlja Da?o i odluči da uzme jedan produžni kabl i razvuče ga od Trebinja do Ubala.

- Sjedimo ja i Tito u pećini u Drvaru i jedemo engleski gulaš, kad se začu buka aviona.

Veli Tito: - Idi Danilo vidi čiji su ono avioni!

- Odoh i vidjeh njemačke avione, vratih se u pećinu da mu kažem, kad on, jebo mater, pojeo i moj i svoj gulaš.

Evo i jednog stvarnog događaja u kome je akter naš junak Danilo. Bio je doček Nove 1981. godine u Domu mladih u Trebinju. U sred svirke i zabave Dašo izlazi na binu sa riječima: - Poželio bi svima srećnu Novu godinu, a molim onog ko mi je obio vartburga TB 12-38 i uzeo okasti ključ 12-13 i kasetu Mehe Puzića “Voljela si mene lažno” da mi to vrati. (Normalno, vratili su mu, a uzeli su samo zbog zezanja).

Još jedna, istinita. Pokvario se čovjeku auto i stao usred grada. Sav nervozan obraća se Danilu, koji se tu zatekao sa pitanjem: - 'Imaš li ključ 12-13 da zamijenim gumigeleng na fići'? Na to će Dašo - 'Nemam. Imam 13-12 valja li ti'? Čovjek odmahnu rukom i htjede da krene dalje da traži.

I još jedna njegova priča. – Spuštam se ja niz Podgljivlje ka kući, kad mi puče guma, tamo-vamo, ispravljaj ne može, kad sletih s puta i počeh da se kotrljam i kotrljam i tek  nakon dužeg vremena zaustavih se pred Industrijom alata, gdje prebacih u prvu i dovezoh se bezbjedno kući…

Opet vožnja niz Podgljivlje, opet problemi, ovaj put zakazala nožna kočnica, pa ručna, a ne može se prebaciti u niži prenos, a auto leti li leti. - I opet se sjetim u zadnjem momentu i razbijem staklo na pokazivaču brzine i prstom kazaljku okrenutu prema 180 prebacim na nulu i ‘Wartburg’ se momentalno zaustavi.

- Sjednem ti ja drugom prilikom u mog ‘Wartburga’ i vozim se niz Gljivu, prva, pa druga, pa treća, četvrta. Vozim 180 na sat, ostadoh bez kočnice, šta da radim, da ukočim ne može, probam ručnom neće, da šaltam u nižu, opet neće. Šta da radim? U momentu se sjetih - ubacim u rikverc, kad ono ‘Wartburg’ ode 180 na sat u rikverc.

A sada, stvarna priča, kako je stradao 'Wartburg'?

Natovario Da?o ‘Wartburga’ teškom opremom i parkirao ga ispred Doma mladih u Trebinju. Pošao u magacin da još nešto uzme, kako bi hitno krenuo na dug put. Kada se vratio, auto se zbog prevelike težine samo otkočilo i sletilo niz vertikalnu liticu, prevrnulo se i ostalo ležati sa točkovima okrenutim ‘gore’.

Kada su mu ga pokazali njegov jedini komentar je bio: - Kako bi sada bilo lako podmazati točkove.

Ratno vrijeme, Drugi svjetski rat. Zima, snijeg, hladnoća. Mi se skupili pored jedne barake, a Tito se ushodao, hrabri nas i reče: - 'Prozor noćas mora pasti!'. Ja uzmem u ruke snijega, napravim grudvu i bacim je u prozor na baraci. – Tito, prozor je pao, rekoh.

Pošli drug Tito i ja 1945. godine sa partizanima na Podgoricu. Bježi Švabo ispred nas i Boga mi osvojismo je. Ja velim drugu maršalu, 'Josipe evo osvojismo ga, pa neka se grad zove po tebi, a on prihvati i nazvasmo Podgoricu Titogradom'.

Krenuli smo dalje na zapad, napali smo i osvojili sljedeći grad. Kaže meni Josip Broz, ‘eeee moj Danilo, osvojismo i ovaj, pa neka se on zove po tebi i nazvasmo ga Danilovgrad’. Od tada pa do danas se taj grad zove po meni.

Druga verzija istog događaja. - Prvo su osvojili Danilovgrad i dali mu ime Titograd, pa kada su krenuli dalje i osvojili Podgoricu, skontao mangup da je ovaj grad veći. 'Oprosti Danilo, uzmi ti onaj prvi (Danilovgrad), bliže ti je Zupcima'.

/nastaviće se/