Blažo...

Jednom prilikom je junak ove priče Blažo Šupljeglav sjedao sa jednim od svojih boljih drugova, Jovicom Jocom Balićem, lokalnim dimnjačarem i deminerom. Bilo je to jednog ljeta kada se Joco spremao da sa grupom deminera krene na gašenje brojnih požara, koji su tog ljeta harali po okolnim brdima oko Trebinja.

Pri rastanku Blažo mu je obećao da će mu na „Radio Trebinju“ poželjeti sreću sa Muslimovićevom pjesmom „Učini bar jedan pogrešan korak“, aludirajući na korak do vatre koju će da gasi, kao dimnjačara na krovu kada čisti dimnjak ili pak onaj pri deminiranju.

Izazvao je Joca pa mu je odgovorio „Crko dabogda“. Pa onda ovaj njemu „Je*o te otac“. A onda bi i ja dosolio i prekorio ga: „Nemoj tako Blažo, Joco (62 g.) nema  ni oca ni majke, on je siroče“. Na to neko dobaci sa susjednog stola - „Neka ga neko usvoji“.

Drugom prilikom u novootvorenoj kafani marketa „Best“ čekali smo njegovog prijatelja Gaja Kraljevića. Prije nego što je prišao stolu Blažo mu se obratio: „Kako te nije stid tako malom izlaziti u grad, svrati tu u igraonicu za predškolski uzrast, stariju grupu“.  Kasnije, kada su zajedno odlazili od stola jasno se vidjelo da je Blažo niži od Gaja za 1-2 centimetra.

Dočekao sam priliku da i ja njemu prodam sličnu foru. To se desilo kada smo napuštali kafanu na Robnoj kući i prolazili pored tamošnje igraonice. Mrtav ozbiljan  sam se obratio djevojci koja tamo radi sa pitanjem „Mogu li ovoga malog, pokazujući na Blaža, ostaviti kod Vas u igraonici“. Za divno čudo, ćutao je sve do silaska niz tamošnje stepenice. Ipak, nije mogao da ne progovori, pa se oglasio sa onim njegovim- „Je*o te otac“.

Jednom prilikom je na „skajpu“ razgovarao sa popom Ljubišom Brnjošem, koji je tada bio u Americi. S obzirom na to da je pop namjeravao da se vrati iz Amerike, pitao ga je šta da kupi njemu i njegovom kolegi Trifku Vicu, slijepom sviraču, koji je zaposlen u telefonskoj centrali u HE na Trebišnjici.

- „Njemu kupi sunčane naočare da lijepo izgleda na plaži, a meni rošle“.

Još jednom o popu Ljubiši Brnjošu. Zove ga Blažo na kafu, a ovaj reče da ne može jer mora ići da sveti vodicu. Na to se nadoveza Blažo: „Kad krećeš, blago kući koju zaobiđeš“.

Sjećam se jednom njegove provale, kada mu je prilazio jedan drug, koga nisam znao. Blažo mu se obratio: „Srednje klempavi, ćelavi gospodine što ste se to uredili, kao da ste na izbornoj listi?“. Kakav odgovor na ovo može biti? Isti kao i pitanje, nesrećan.

Više puta zajedno je viđen i sa penzionisanim javnim tužiocem Obradom Rajčevićem, koga on zove „penzionisana javna tužibaba“. Kad je na kraju druženja vidio da je prešao svaku granicu u izražavanju, htio je da se malo izvuče i na rastanku mu reče: „Nemoj šta zamjeriti“. U sličnom, šaljivom tonu, i Obrad mu odgovori na njegov način: „Ne sekiraj se, gdje će lud ludu zamjeriti“.

Nedavno se čuo sa poznatim trenerom trofejne Crvene zvezde Ljupkom Petrovićem, koji je tada bio trener negdje u Africi. Na kraju mu Blažo reče: „Ljupko, sreća što ne nosiš crno-bijeli dres, pojeli bi te lavovi, misleći da si zebra“.

Za one kojima odavno nije neko umro, trebali bi da prisustvuju razgovoru Blaža i bivšeg fudbalera Željezničara Nikole Nikića, i imali bi priliku da se siti isplaču, ali od smijeha.

Ne vjerujem da neko gori ima od njih dvojice.

U vrijeme kada se igrala fudbalska utakmica između „njegove“ Zvezde i „njihovog“ Partizana bio sam kod njega kući. On je nije gledao na TV-u, a pri tome je isključio telefon. Kada sam ga pitao zašto ne gleda prenos, odgovorio je da ne može izdržati taj pritisak i nervozu kada gleda tu utakmicu.

Što se tiče razloga, zašto isključuje telefon, to sam znao. Naime, njegovi brojni „sportski neprijatelji“ su mu stalno pili krv, zovući ga i pominjući mu baš one informacije koje  on ne voli da čuje.

Sjećam se, kada je njegov klub u košarci izgubio negdje u Rusiji, saopštavali su mu da je u Rusiji pala temperatura na onoliko stepeni, sa negativnim predznakom, sa koliko su njegovi izgubili. Ako su gubili sa velikom razlikom pitali su ga da li nosi cipele sa brojem, sa koliko razlike su izgubili. Za svaki poraz, grad gdje su gostovali, za razliku sa kojom su gubili, imali su šaljivi komentar.

Dabome, sve te otrovne strijele koje su mu upućivali on je debelo i zaslužio.

Kad bi njegov klub izgubio, uglavnom ne bi izlazio iz kuće, a u većini slučajeva ni nakon završetka utakmice ne bi uključivao mobilni.

Ako bi pobijedili, on bi zvao svoje „pacijente“ da im saopšti baš ono što ih najviše nervira. Onda bi otišao u grad, da ih sretne u što većem broju i da im dodatno zagorčava život. U više slučajeva obuče trenerku i ponese torbicu, oboje oslikano crveno bijelim bojama, čime svoju podlu poruku iskazuje prema što većem broju suparničkih navijača. Više puta bi se  sa druge strane ulice ili iz automobila u pokretu čulo: „Gurni ga pod auto“ ili „Baci ga u rijeku“. A on bi im obavezno odgovorio, na njemu svojstven način.

Neprestana je težnja njega, a i onih iz suparničke grupacije, da što više lošega iskopaju za one druge i da im to ironično saopšte.

Tako su ga ovi iz „neprijateljskog“ tabora u obraćanju prema njemu oslovljavali sa „Praznoglav“, ciljajući na njegovo prezime Šupljeglav. A on bi im odgovorio sa nekom svojom izjavom, a najviše konstatacijom da je taj neko ružan, glup sa velikom glavom, a obavezno bi im spomenuo porijeklo i slično. Samo u rijetkim prilikama, kada ne želi da se dalje zaoštrava situacija i kada mu u prilog ide kompromis, postavio bi kontra pitanje: „A kako bi se ja prezivao da živim u Rusiji?“, a zatim sam odgovorio, „Bezmozgajev“.

Toliko o prezimenu. Što se tiče njegovog imena, može biti ponosan na njega. Poznato je da je jedino čovjek po imenu Blažo uspio savladati medvjeda. Iz pouzdanih izvora se saznalo da, ukoliko bi se ovaj Blažo našao u takvoj situaciji, najveći broj partizanovaca, koji ga znaju, navijalo bi za medvjeda.

U dosta slučajeva nema mjere u maltretiranju nekoga, za šta ga puno opominje, prije svih, stariji brat. Znaju pojedini i da se naljute, ali to se uvijek izgladi i opet ide sve po starom.

Uz njegovo zvanje na kafu, više puta se nadovezuje: „Dođi da te malo zaje*avam“.

Jednom prilikom sjedali smo za stolom sa još dvojicom ljudi. Tada je njegova žrtva bio dobri komšija Danko Komnenović. „Pilanje“ sa Blažove strane je poprilično trajalo, dok Danku nije zazvonio telefon, čime je priča stala. Kratki telefonski razgovor je završen sa odgovorom onom sa druge strane telefona:

„Evo me tu i tu, sjedim sa dva čovjeka i Blažom Šupljeglavom“. Ova predstava je okončana Blažovom šutnjom i smijehom nas trojice.

Navijačko suparništvo je dosta izraženo i u njegovoj porodici. Našim sugrađanima je poznato da je njegov rođak, poznati košarkaš, partizanovac Predrag Danilović Blažu nudio ogromna novčana sredstva da samo obuče dres Partizana. Ali nema tih para za koje bi on to učinio.

Mnogi su ga pitali kako on navija za Crvenu zvezdu, a Danilović za Partizan. Blažov originalni odgovor je bio: „Bog kazni ljude na različite načine, mene u noge, a njega u glavu“!

Još o Daniloviću. Kada je Blažo bio u posjeti kod Danilovića spremili su mu krevet za spavanje sa posteljinom u partizanovim crno-bijelim bojama. Kad mu je rođak  poslije sat vremena ušao u sobu da se našali sa njim ili da ga fotografiše, zatekao ga je da leži na podu.

Ipak je našao način kako da mu napokon napakosti. Napravio je člansku kartu Partizana na ime Blaža Šupljeglava sa brojem 666, što predstavlja đavolji broj. Sam nije smio da mu je uruči, pa je poslao svoga oca (Blažovog ujaka) da mu je preda u Trebinju. Ni ujak ne bi dobro prošao pri uručenju, da se to nije desilo na dan slave, kada je kuća bila puna rodbine i prijatelja.

Vjerovatno je ta članska karta još u Blažovom domu, što partizanovcima otvara nadu da bi mogao da pređe u grobarski tabor. To bi bio jedan od najvećih i najspekakularnijih navijačkih transfera u gradu na Trebišnjici.

Interesantna je situacija i u njegovom domu, gdje živi zajedno sa porodicom svoga brata, koji navija za Partizan. Bilo je "more" dogodovština u njihovoj kući tokom zadnjih godina. Blažo, zbog straha da ne ostane jedini navijač Zvezde u kući, na sve načine pokušava da bar nekog od bratovljeve djece  prevede u svoj tabor. Za to koristi razna lukavstva, čak i blaža podmićivanja.

Zanimljiva je i reakcija pojedinih sugrađana na Blažovu funkciju, predsjednika kućnog savjeta zgrade u kojoj je donedavno živio. Ja sam mu, kao komšija, pomagao u tim poslovima i dobio od našeg akademskog slikara Emila Ćurića nezvaničnu funkciju potpredsjednik kućnog savjeta. Kad bi nas sreo zajedno, oslovljavao bi nas sa „Gospodo predsjedniče i potpredsjedniče kućnog savjeta“, a neki su nas oslovljavali i sa „visoko rukovodstvo zgrade“.

Ukoliko bi ga sreo Srđo Agović oslovljavao bi ga sa „gospodine zgradonačelniče“, na što bi mu ovaj uvijek odgovarao na neki svoj, originalni način.

Nakon što smo „razvlašteni“ sa te funkcije pošli smo da to proslavimo jednim pićem. Usput sam mu zlurado saopštio da smo napokon isti u hijerarhiji, na šta je on odgovorio: „Nije isto biti bivši predsjednik i bivši potpredsjednik“.

Da li iz razloga što ga „neprijatelji“ zovu „Praznoglav“ ili iz nekog drugog razloga u zadnje vrijeme je dosta knjiga pročitao. Uglavnom ga sa knjigama snabdijeva njegova koleginica iz kancelarije Dragica, koja ga dosta simpatiše i poštuje. Ali i pored dosta pročitanih knjiga nije uspio natjerati „sportske neprijatelje“ da ga više ne zovu tako.

Izvini Dragice, hvala na ličnoj procjeni, ali većina je većina i treba prihvatiti njen sud.

Ljubav prema sportu

U trenucima kada sa njim sjedim, a da me ne zaje*ava (a boga mi i ja njega) nakratko se otvorila ozbiljna priča o razlozima njegove velike ljubavi za sportom.

Potvrdno mi je odgovorio, da ga je njegov problem sa nogama, kada mu je kao djetetu onemogućeno da trči sa ostalom djecom za loptom, opredijelilo da intenzivnije prati sportska dešavanja. Ta ljubav je iz dana u dan sve više rasla. Najradije se družio sa djecom koja su se, takođe, interesovala za sport. Svaki dan se taj broj povećavao. Razmjenjivali su informacije, odlazili na brojna sportska takmičenja, a najviše na ona gdje se igra sa loptom. Zna mnogo detalja o sportistima, ekipama, rezultatima...

I dan-danas razmjenjuje informacije sa navijačima svog kluba, sa kojima se svakodnevno viđa. Tom prilikom sreće i one ljude koji se ne bave sportom. Upoznao se, druguje i šali sa velikim brojem ljudi i stekao određen broj prijatelja, dragih ljudi, među njima i dosta poznatih i priznatih sugrađana koje zna i koji ga znaju. Kada šetamo kroz grad mene pozdravi dvoje, a njega dvadeset i dvoje naših sugrađana.

Našao je svoj životni put i pokazao kako se nositi sa životom. Za mnoge on je heroj naših dana, neko ko je uspio da se izbori za svoje mjesto u društvu i da pritome oko sebe širi pozitivnu energiju. Mnogima je to pokazao, a neke od nas i postidio, uspijevši u tome.

Jedino nikad nećemo saznati razloge tolike navijačke ljubavi i strasti prema crveno–bijeloj boji.