Vrhovima Zelengore, nadomak nebesa

Autor: Tijana Trklja/dahplanine.com Foto: dahplanine.com
TREBINJELIVE 10. 02. 2015. - 15:30h

Jedini pravi smisao našega postojanja je pronaći istinu u nama, a planinarska staza je samo vodilja za emociju koja je odraz uma u tijelu.

Zelengora

Tako da nije ni čudo, što dok se provlačimo kroz drvored planinskih jela osmjeh titra, i u očima se vidi onaj sjaj, koji nagovještava da nas energija uma vodi do duhovnog ustoličenja. To je onaj bolji život kome smo se prepustili na časnu riječ uživajući u draguljima prirode.

Zelengora! Treba li još nešto reći, kada je postavljena ova imenica kao zadata tema za spoznaju sebe, kroz prirodu koja govori o nama. E, dragi čitaoče treba reći da je to najljepša priča bilećkih planinara, i dah te ljepote, osjetićeš koliko okom kroz fotografiju, toliko umom kroz pisanu riječ.

I ide ti se, i ne ide ti se, i plašiš se i ne plašiš se. Najavljeno je veliko nevrijeme za taj vikend, a zov prirode mami i govori: “Hajde kreni, slava je, Božjom milošću bićete vođeni”. Tako da nakon osvećenja slavskoga kolača i druženja u Parohijskom domu, krećem da pakujem torbu svoju, a um i dalje pravi kontradiktorne oscilacije. Jedan korak ka planini, dva koraka, ostati u stanu i provesti vikend u tišini… Mada kako to obično u životu bude, prevagne onaj najmanji atom, u ovome slučaju jedinstveni korak. Poslije ove odluke, usuđujem se reći, za sada najpametnije – dođe i dan polaska.

Okupili smo se svi ispred Doma kulture. I ne mogu ti riječima prenijeti energiju koja je isijavala iz naših planinara, tu neku nit koju možeš samo osjetiti na mjestu gdje je ljubav prema prirodi ujedinjena, i ta ljubav je onaj pokretač koji nas je ustrojio da prepješačimo kilometre i kilometre toga vikenda.Krenuli smo, i za nepunih satak vremena vožnje, nastavljamo makadamskim putem. Osjeća se miris planine. Mirisu jele, čuje se šum trave, tišina planinska, reklo bi se da ne predviđa nikakvo nevrijeme… I ko bi rekao da će taj planinski pohod u srcu uramiti najljepšu priču.

Nastavljamo mi onim istim makadamskim putem, sa strana nas pozdravljaju razni cvjetovi i jagode. Ne možeš odoljeti tome jedinstvenom trenutku da ne zastaneš, i ubereš neki cvjetić i šaku jagoda. Tako i bješe, napravismo kraću pauzu, gdje se svi dadosmo u akciju berući jagode, a na drugoj pauzi na repertoaru su bile borovnice i tako dođosmo do Orlovačkog jezera – našeg odredišta za kampovanje.

Kada smo stigli dočeka nas, ko drugi nego Stole, dragi poznanik i počastvovani član našega društva, i kroz priču reče da je taj dan vidio medjvjeda nedaleko od jezera, u šumi. Mada, ne znam zašto, ne uplaših se vjerovatno zato što znam da priroda uvijek čuva svoje poštovaoce i da oni koji krenuše sa Božjim blagoslovom da nadomak neba proslave svoju slavu, biće zaštićeni od svih “planinskih ćudi”.

Postavili su se i šatori, pojelo se i popilo po nešto. Svi zajedno sa velikog šatorskog krila našega Mijomira, jeli smo više očima okolinu, nego ono što smo ponijeli. U tome trenutku osjetila sam onaj naboj zajednice, svi na jednome mjestu sa istim ciljem i osjećanjem, ali to je bio tek početak ovoga divnog iskustva. Priča tek treba da počne da se piše.

Planinar ne bi bio planinar, da se sam ne upusti u “čeprkanje” okoline, tako da smo se dali u kraću šetnju oko Orlovačkog jezera, a kada pade veče skupismo se svi oko vatre uz gitaru i miris kukuruza, dok ne dođe vrijeme i za spavanje. Nas četiri u šatoru, reklo bi se, kao sardine. Bio je to izazov, ko bi rekao da spavanje na zemlji pod otvorenim nebom zna biti tako lijepo, i nekoliko sata poslije dođe vrijeme za ustajanje i obilazak Zelengore. Hladno je, ko ima srce neka se hladnom vodom sa izvora umije. Joj, obrazi su mi se smrzli ali vrijedilo je.

Zajednička fotografija, i u stroj, jedan za drugim ispod Orlovca krenuli smo ka njemu, provlačeći se kroz maglu, gazeći klizavu travu. I onda dođe jedan veći uspon, gdje se hvataš kamen za kamen da dođeš do vrha, i to je onaj uspon koji je od mene napravio upornog planinara.

Idemo jedan za drugim, oslonac nam je kamenje, rosna trava usporava korak, kada STOP. Ja ne mogu dalje, nema kamena za koji bih se uhvatila, i nema šanse da ću doći do vrha. Fiksirala sam se u strani, i sve su prilike da ću tu i ostati. Saopštavam: “Ja ne mogu dalje”. Iz pozadine se čuju Mijo i Aco: “Neka te, ostani gdje si, pomoćićemo ti” I ne znam šta se tada desilo, samo sam šapnula magli da to mogu, i savladala to uzvišenje. Kao da mi je planina u tišini te sekunde rekla da nema prepreke za hrabro srce željno prirodne ljepote.

Penjanje se nastavlja kroz kleku, najgore je što se kliza, za šta god se uhvatiš postoji velika mogućnost da ti isklizne kao i u životu. I eto nas, tako smo stigli do našeg prvog odredišta – Orlovca sa koga se prostire pogled ka Videžu i Stogu.

Nastavili smo put zelenim površinama, usput bi se ubrala i koja borovnica, nasula boca vode sa izvora i tako su krenuli da se nižu vrhovi za vrhovima. Podne smo dočekali na vrhu sa koga se prostire pogled ka Starome katunu, i tu uz slavski kolač, vino i svijeću obilježili našu krsnu slavu, Svetoga proroka Iliju.

Stazom borovnica stigli smo i do Staroga katuna, gdje nas je objeručke dočekao domaćin Kapor, i pozvao na kafu i rakiju. Bilo nas je previše pa baš ne prihvatismo ponude, ali ne može to na planini proći bez nekoga nazdravljanja, pa ipak po neka čašica rakijice prođe. Drago nam reče, da idemo preko brda ka Orlovačkom jezeru, kiša će nas uhvatiti u pola puta, ali ne.

Zavedeni planinskom ljepotom nastavili smo prema Crnom i Bijelom jezeru niz Strmac. Put do jezera, gori je od konjske staze, a to je inače put kojima auta dolaze do Staroga katuna, samo ga je kiša izbrisala tih dana.

Kada smo obišli Bijelo i Crno jezero krenuli smo ka Orlovačkom jezeru, ali ono je bilo iza brda – brdaaaaa, a dan je već bio odmakao. Pri povratku nas je pozdravila po neka kišna kapljica, pa je grupa odmah zastala i kabanice obukla, preventive radi, mada od kiše ništa ne bi.

Iako umorni, uživali smo i dalje u prirodi ove ljepotice, pri povratku smo naisli i na “Ljubin grob”, i onda su koraci počeli da se broje i broje, a sati lagano da klize. Noć je bila sve bliže, za nama su ostajali kilometri a mi smo imali još dosta puta pred sobom.

Priznajem, panika je već uveliko pokucala na vrata, ali to su oni momenti koji nemaju cijenu i oni momenti koji su izrodili najljepše anegdote koje će se prenositi sa koljena na koljeno u našem društvu. Ta neizvjesnost otkrila je zdrav duh našega društva, iskrenost i dobru volju planinara, slogu i brižnost.

Osam sati otkuca sat na ruci, a sa zapada iza magle pozdravi nas Sunce, koje je krenulo da zađe, ali neće dok nas ne doprati nadomak kampa, i tako i bi. To bješe jedan od najljepših dijelova dana, kao znak da slaviti slavu na planini znači imati Božju zaštitu u prirodi čiju ćud nikada nećemo spoznati.

I tako, za nekih četrdesetak minuta stigosmo do Orlovačkog jezera, gdje nas je čekao pasulj, i opet ono Mijovo šatorsko krilo da se odmorimo malo.

Ovo planinarenje je zasigurno bilo preispitivanje sebe i pronalazak najdragocjenijih vrijednosti čovjeka – planinara. Tada sam naučila da u zagrljaju prirode svi zakoni su vječni, i vječna je sloga, ljubav, poštovanje, tolerancija i razumijevanje mojih bilećkih planinara, zahvaljujući kojima sam upoznala suštinu planinarenja.

TAGOVI:

Komentari

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne i stavove internet portala TrebinjeLive.info. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal TrebinjeLive.info zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.
Evo zbog čega je TrebinjeLive najčitaniji i najuticajniji portal u gradu!
8.500+
dnevnih
posjeta
265.000+
mjesečnih
čitanja
620.000+
mjesečnih
pregleda stranica
18.500+
fejsbuk
sviđanja