Trebinjac Miloš Đurašević (1931-2013) jedini je jugoslovenski foto-reporter koji je snimio dodjelu Nobelove nagrade književniku Ivu Andriću u Stokholmu, 1961. godine. Preko dvije i po decenije pratio je i fotografisao najvećeg sina naših naroda i narodnosti, Josipa Broza – Tita.
Đurašević je rođen 1931. godine u Dubrovniku. Školu je završio u Trebinju i Zagrebu, a studirao je DIF u Beogradu. Karijeru je započeo u Industriji alata. Posebnu ljubav je imao prema plivanju i fotografiji. U Vaterpolo i plivačkom klubu “Leotar”, kako priča Ljubiša Anđelić, koji mu je posvetio nekoliko rečenica u svojoj knjizi “Cipele od kartona”, plivao je pet godina. Bio je prvak BiH.
“Imao je običaj da dođe na plivalište ‘Leotara’ i otpliva 200 metara leptirovim stilom. I često bi dolazio prvi. Uvijek smo se čudili ddakle mu ta snaga bez treninga. Plivao je jednog ljeta od Kupara do Cavtata bez prestanka, i to ponovo leptirovim stilom, inače najtežim u plivanju”, priča Anđelić.
Radni vijek proveo je u sarajevskom “Oslobođenju”, gdje je radio 42 godine, šest mjeseci i 20 dana. Na stranicama pomenutog lista izlazile su fotografije koje su zauvijek obilježile jednu eru balkanskih naroda.
Godinama je bio, bar se tako smatralo i pričalo, Titov lični fotograf. Još 1954. godine prvi put je, istina amaterski, fotografisao Tita. To je bilo na obilježavanju desetogodišnjice od oslobođenja Trebinja u Drugom svjetskom ratu. Doživotnog predsjednika Jugoslavije profesionalno je počeo da fotografiše od 1961. godine. Sa njim je obišao, kako je rekao za “Politiku” 2010. godine, 18 zemalja. Nikada nije bio član Partije.
“Tito ga je zapazio. Uvijek je pitao ‘gdje je Miki’. On se nametao pred Titom, a obezbjeđenje ga je uvijek gonilo. Govorili bi da im kvari protokol”, dodaje Anđelić, pravnik po struci, novinar po zanimanju u penziji.
Snimio je 105 šefova država i vlada. Prvi i zvanični Titov portret napravio je 1978. godine u Igalu. Poslije Titove smrti portret je u tiražu od 100.000 primjeraka objavljen u Oslobođenju, a kasnije u milionima. Za isti je dobio četiri miliona ondašnjih dinara, a lično Tito mu je u propusnicu napisao: “Miki može sve”. S druge strane i Tito je fotografisao Mikija.
“Kada je Nikita Hruščov posjetio Tita, Miki je znao protokol. Popeo se na jedno drvo i kako oni idu primjetio je da se neće okrenuti prema njemu. On se razderao ‘Nikita’, i tako napravio snimak”, kaže Anđelić.
Poseban kuriozitet predstvlja Mikijevo fotografisanje Iva Andrića od Beograda do Stokhloma, gdje je slavnom piscu uručena Nobelova nagrada za književnost. Fotografisao je Andrića u avionu, kraljevskoj čekaonici na stokholmskom aerodromu, te u palati švedske Kraljevske akademije kada je Andriću uručena prestižna nagrada.
U Švedskoj je, prilikom prijema kod kralja Gustava, uspio ući samo zahvaljujući tome što je rekao da je lični fotograf predsjednika Tita.
“Rekao mi je da je imao jednu manju Titovu fotografiju i na njoj je bio Titov potpis. I on je to navodno pokazao pred dvorom i tako ušao na svečanu dodjelu Nobeleove nagrade. Međutim, kada je ušao nije mogao doći do sale gdje se dodjeljivala nagrada. Sakrio se iza zavjese, i kad je počela ceremonija napravio je fotografije”, ističe Anđelić.
Bio je jedan od najpoznatijih sportskih foto-reportera. Neđo Marić, novinar “Glasa Trebinja”, u svom tekstu iz jula 2013. godine, citirajući N. Gurovića, napisao je jedan zanimljiv događaj o Mikiju Florijanu, kako su ga zvali dok je još plivao u “Leotaru”.
“Za njega nije bilo izgubljenih situacija ili zatvorenih vrata. Ulazio je tamo gdje su bili samo zidovi bez vrata, ulazio je i tada direktno i bez pardona. A jednom prilikom kad se bio zanio i nije primjetio da je Maršalov “Galeb” već digao sidro, na putu za Afriku, poslije onog važnog govora u Splitu, tada su morali da zaustave brod i da Mikija spuste u čamcu za spasavanje... To se Maršalu jako svidjelo, mada ga je i inače volio, pa je Miki zato često bio u njegovoj blizini i putovao kada je htio i kad je to bilo potrebno i planirano. Često je bio u blizini i ostalih, tadašnjih važnih političara. Bio je na svim kongresima i raznim dodjelama visokih priznanja i nagrada...”.
Anđelić se posebno sjeća Titove posjete Trebinju šezdesetih godina prošlog vijeka, kada lokalni udbaš nije dozvolio Mikiju da uđe u Hotel “Leotar”.
“Rekao mu je ‘Miki? Ne možeš unutra!’. Nisu ga voljeli. Poslije malo vremena Miki na terasi. Pitamo ga ‘kuda si ušao”, jer smo pjevali u horu, a on nama ‘kroz Titov apartman’. Znali su ga lični Titovi pratioci, pa pretpostavljam da su ga oni i pustili da tuda uđe”, dodaje Anđelić.
Do 1991. godine živio je u Sarajevu. Po izbijanju ratnih sukoba napustio je taj grad i otišao u Holandiju. Često bi dolazio u Trebinje.
Preminuo je 15. jula 2013. godine u Beogradu. Kremiran je na Novom groblju u tom gradu, a njegov prah miruje u porodičnoj grobnici u gradu podno Leotara.
Šta Vi mislite o ovome?