„Ali i pored takvih uslova življenja, ti ljudi u Africi veoma su zadovoljni životom, uvijek su vedri i nasmijani. Vjerovatno zato što sreća nije ono što se nalazi oko nas, već ono što je u nama“, kaže Ćosović za "Radio Trebinje".
Priča Trebinjca Aleksandra Ćosovića vodi nas u srce divlje Afrike. Ovaj oficir Oružanih snaga BiH godinu dana proveo je u misiji Ujedinjenih nacija u Demokratskoj Republici Kongo, a sve vrijeme – redovne radne zadatke obavljao je daleko od vojne baze, u uslovima u kojima žive i afrički domoroci.
Život bez struje i pitke vode, u kućici od blata, pruća i slonove trave. Previše – i za strastvene ljubitelje avanture. Međutim, pri susretu dvije civilizacije, čuđenje je uvijek obostrano, kaže kapetan Ćosović. Na stalno užurbane bjelopute došljake, koje na svom svahili jeziku nazivaju „muzungu“, Afrikanci gledaju sa istim nerazumijevanjem.
„Kada dođete dolje, vidite koliko je taj život usporen, ili kako oni vole da kažu na njihovom lokalnom jeziku ‘pole, pole', što znači – polako, polako, sve će se stići. Ali i pored takvih uslova življenja, ti ljudi u Africi veoma su zadovoljni životom, uvijek su vedri i nasmijani. Vjerovatno zato što sreća nije ono što se nalazi oko nas, već ono što je u nama“, kaže Ćosović.
Da biste se navikli na jela i kulturu domorodaca bilo bi vam potrebno ne manje od pola života, dodaje on. Povrće čudnovatog ukusa i suho meso od majmuna prodaju vam trgovci, koji vas cijene samo ako se cjenkate, makar platili i manje.
„Kad sam na pijaci kupovao ananas – koji je za naše uslove bio veoma jeftin – u najboljoj namjeri ponudio sam trgovcu više novca nego što je tražio. Na moje veliko iznenađenje, on je počeo da viče i na kraju je oba ananasa ljutito tresnuo od zemlju. Upitao sam prevodioca – šta sam skrivio, a on mi je pojasnio – uvrijedili ste ga, morate se cjenkati.“
Svakog Evropljanina posebno fascinira žena Afrike. Ne samo zbog dugih haljina živopisnih boja, kojima skrivaju, neobično, i nožne članke, kao znak moralnog stida. Dok muški članovi porodice, od najmanjeg od najstarijeg, cijeli dan najčešće presjede u hladovini svojih slamnatih kućica – na ženi je teret svih poslova u domaćinstvu.
„Žene i ženska djeca rade najveći dio fizičkog posla u poljima, gdje se bave zemljoradnjom. Žena cijelo vrijeme dijete nose na svojim leđima. Od kada se rodi, dijete je na leđima svoje majke – i pod tim teretom ona mora da obavlja i najteže, muške poslove.“
Plemenski konflikti još su i najmanja opasnost u kakve sve rizike ulaze vojnici UN misije. U Africi sve prijeti – od zvijeri i krokodila do komaraca. Neobično, ovi najsitniji – obično su i najopasniji za neiskusne došljake.
„Malarija je najveća opasnost za Evropljane. Lokalno stanovništvo tu bolest doživljava sasvim drugačije, kao što mi, recimo, doživljavamo grip ili neku prehladu, jer se nakon zaraze brzo i oporave. Za Evropljane, bez prirodne otpornosti na ovu bolest, malarija može biti i fatalna“.
Postoji i ona ljepša strana Afrike. Ćosović kaže da svako ko posjeti Zanzibar zna zbog čega ovo mjesto nazivaju – rajem na zemlji. Dodaje da od svih čuda ovog kontinenta, jedno ipak ostavlja poseban utisak na ljude sa naših prostora: kada vas, u srcu divlje Afirike, stariji domoroci, po pravilu nepismeni i bez osnovnog obrazovanja – pitaju za Tita i Jugoslaviju.
Šta Vi mislite o ovome?