Braća Slobodan i Miladin Kokić, sa Begović kule na Trebinjskim brdima, od ranog djetinjstva dijele ljubav prema lovu, kojeg su zavoljeli uz oca Rada. Lovačke dogodovštine u stihove pretače njihova majka Gojka. Uz lov i posavca Sokola, život porodice Kokić je prava avantura.

lov trebinjska brda

Kao petogodišnjak, Slobodan bi krišom donekle ispraćao lovce, kako on kaže “pristajao” za njima. „Naša kuća je uvijek bila puna lovaca i obožavao  sam lovačke priče. Bio sam premali za lov, i počeo da se prikradam očevoj ekipi, da bi mi on, kad sam napunio sedam godina,  dozvolio da pođem prvi put, a zaduženje mi je bilo da nosim ruksak i opremu. Pušku sam dobio tek kasnije.“

Miladin je oduvijek volio prirodu i pse, ali za razliku od brata Slobodana, kao mali nije uvijek bio raspoložen da rano ustaje.

„Kad je riječ o lovu Slobo je pravi fanatik!Ja to volim, ali izdržim i mjesec dana bez lova, dok moj brat kad je sezona ide redovno, priča Miladin, koji je sa 15 godina prvi put odstrijelio divlju svinju. Prva lovačka lekcija, kažu oni, bila je o oružju. Otac nam je uvijek govorio koliko je važno biti pribran u lovu,dobro osmotriti pa onda pucati“.

Da bi lov bio uspješan, neophodno je imati dobrog psa. Jedan takav je Slobodanov Soko, rase posavac, poznat na cijelom području bivše Jugoslavije. Osam godina star, a do sada je pred njim odstrijeljeno oko 500 svinja.

„Takav pas se jednom rađa! On je najbolji, nikada me nije izdao, niti sam ja njega. Soko je legenda! Zahvaljujući njemu stekao sam brojne prijatelje, više nego igrajući fudbal sve ove godine“, priča Slobodan.

Uprkos nebrojenim ponudama da proda Sokola, svaku je odbio.

„Jedne prilike dok sam igrao fudbal u Dubrovniku, dobio sam ponudu da biram koji posao hoću u zamjenu za Sokola. Ali, Soko nema cijenu, nikada ga ne bih prodao!“

Slobodan i Miladin Kokić trofejima nisu pridavali naročit značaj. Slobodan je jednog čak i prodao.

„Bio  je to vepar sa kljovama dugim 28 cm, a ja sam ga prodao i častio društvo u gradu. Danas mi je žao. Kad na to gledam sa ove distance, trofej ne bih ni poklonio, a kamoli prodao. To su uspomene zlata vrijedne!“

Na planini Iliji, izmedju Trebinja i Ljubinja, prije tri godine Slobodan je za dlaku preživio napad divlje svinje, koja mu je kljovama nanijela povrede u predjelu prepone, pola centimetra od glavne aorte. „Imao sam sreću, preživio sam. Od lova ne odustajem, to je moj život!“, kaže tridesetdvogodišnji Slobodan.

Sa braćom Kokić, više od deset godina lovi i Vaso Kujundžić, lovac sa tridesetpet godina dugim stažom, poznat po velikom broj trofeja visokog kvaliteta.

„Lovio sam svuda, od Prenja, Zelengore do trebinjskih lovišta, divlje svinje, medvjeda, vuka, divlje mačke, srndaća, lisice, kunice, divojarca…Jedan od najtežih ulova je divokoza, koju sam davno odstrijelio na Zelengori. Imam i dosta trofeja u medalji“, priča Vaso, prisjećajući se svojih lovačkih podviga.

Kaže da je čuo da u istočnoj Hercegovini ima još lovaca sa trofejima, ali da ih imaju toliko kao on, ne zna nikoga.