Trebinjac po mjestu rođenja, a Novljanin po mjestu stanovanja, Danilo Dačo Vukasović /62/ svojim umjetničkim darom kao pjesnik, kompozitor i skulptor determinisan je sa nekoliko dominantnih, skoro opsesivnih tema, koje motivišu i prožimaju njegovu i impulsivnu umjetničku asocijativnost.
Rođen u je selu Žakovo kod Trebinja. Školovao se u svom rodnom mjestu, Kruševcu i Beogradu stekavši višu stručnu spremu. Radio je kao pripadnik nekadašnje JNA. Bavi se narodnom poezijom, komponuje i tvorac je brojnih skulptura koje radi najradije u hercegovačkom drvetu brest.
Podsjećajući se na 35 godina od katastrofalnog zemljotresa 1979. godine i Vukasovićeve pjesme „Boka“, povod su da predstavimo ovog Trebinjca u Boki.
Želimo da pokažemo da njegova sadašnja tišina, egzistencijalno studen-iskustvo života, svagdašnja odgovornost intelekta i njegova uslovljenost etikom i moralom, predstavljaju osnovu za poetička, inspirativna i metafizička uporišta ovog stvaraoca.
Njegova zbirka pjesama „Budim se u Bregovima“ je, kako je 1998. godine zapisao sada pokojni književnik i novinar Dragiša Madžgalj, „treptaj zemlje Hercegovine, mučeničke zemlje njenih čudesa, kamena i rodnog ognjišta, njen dah i miris, njena bajkovita leksika, pa čitalac sluti da će se u nekoj u sljedećim pjesama pojaviti i sam Dučić, njen najveći pjesnik i jedan od najvećih pjesnika srpskog jezika“.
Traganjem za onim iza pojavnosti i konkretnosti u ovoj se pjesničkoj zbirci identifikuje i označava suština postojanja ali i lepeza osjećajnosti i emotivnih valera koje stvaraju veoma specičnu zavičajnu „angažovanost“ njegovih stihova.
„Od malih nogu krenuo sam u svijet. Našao sam mjesto gdje sam se skrasio. Moj život je sklon stvarima koje ne mogu da promijenim kod sebe. To je to stvaralaštvo koje postoji iza mene, a to je pisanje poezije, komponovanje, pisanje poezije za djecu i rad skulptura“, kaže Danilo Dačo Vukasović za TrebinjeLive i dodaje da je imao šest izložbi, od čega četiri samostalne /Beograd, Tivat/ i dvije kolektivne /Herceg-Novi/.
„Knjiga ’Budim se u Bregovima’ podsjeća me na moje rodno Trebinje. Imao sam uspjeha i kao tekstopisac. Višegodišnji sam član Udruženja tekstopisaca za muzičko stvaralaštvo Srbije. Bio sam jedan od osnivača i članova Književne zajednice Jugoslavije koja kao takva više ne postoji“, ističe Vukasović i dodaje da je njegova pjesma „Zavičaju tebi dušu dajem“ postala hit na mnogim radio stanicama, dok je pjesma „Boka“ oda zemljotresu.
„Te dvije pjesme imaju posebno mjesto u mom stvaralaštvu. U stvari sa njima sam povezao moje rodno Trebinje i Herceg-Novi gdje sada živim“, kaže Dačo za TrebinjeLive i naglašava da je u raskoraku između pjesnika, skulptora i kompozitora, te da živi neki svoj paralelni život. Stihovi „Zavičaju tebi dušu dajem“
Trebinje mi blista svojim sjajem
Dučićeva rodna zemlja mila
Svakom je ponešto pružila.
Ovdje su blage zime
I cvijetna proljeća rana
Ovdje se živi i voli
Čitavu godinu dana.
Gračanica na Gradini nova
Sestra joj je ona sa Kosova
U Tvrdošu manastir je stari
Gradili ga naši neimari.
Trebišnjice ti rijeko mila
Svo Trebinje ti si zakitila
Kad dolazim s bilo koje strane
Uvijek svratim Bašti pod platane.
Pjesme su tu da se vječno družimo. Radeći idemo u susret 15. aprilu, danu kada je Boka prije 35 godina uzdrhtala, a Hercegovina bila žestoko ranjena. Šta je bilo tog 15. aprila 1979. godine Dačo je objavio u ediciji poezije „Anđeo ime plamen“, Književne zajednice Jugoslavije u pjesmi „Boka“.
Stihovi „Boka“
Zadrhta zemlja vjerovah oluja
Okliznu krevet probudih se
Strah spusti zavjesu
I ključ mi sakri
Otvori se pećina
Ulica odliježe
Drhti bosa noga
Na polomljenoj stepenici
Roditelja moga
Grad sunca i palmi
Zavi prašina i tresak.
Nikakvog ljeta ne bijaše
Sat na staroj kuli stade
Iz Boke smrt proplaka
A talasi jurnuše
Da tu vijest svijetu jave.
Priču o trebinjskom pjesniku, skulptoru i kompozitoru Danilu Vukasoviću završićemo tekstom iz kataloga jedne njegove izložbe. U njemu Dragiša Madžgalj piše “Vukasović je duboko opsjednut prirodom. On u njoj i dletom i riječju, skoro cizelirano, traži ona značenja koja će pomiriti unutrašnje nemire i naći sklad u njihovoj harmoniji. Tako su se srećno na prvom koraku, zauvijek sreli pjesnik i skulptor: kad jednom ponestane riječi, drugi mu nudi oblike, i obratno, pa se stvaralačka nit gotovo i ne prekida“.
Šta Vi mislite o ovome?