Trebinjac po mjestu rođenja, a Novljanin po mjestu stanovanja, Danilo Dačo Vukasović /62/  svojim umjetničkim darom kao pjesnik, kompozitor i skulptor determinisan je sa nekoliko dominantnih, skoro opsesivnih tema, koje motivišu i prožimaju njegovu i impulsivnu umjetničku asocijativnost.

danilo daco vukasovic pjesnik kompozitor skulptor

Rođen u je selu Žakovo kod Trebinja. Školovao se u svom rodnom mjestu, Kruševcu i Beogradu stekavši višu stručnu spremu. Radio je kao pripadnik nekadašnje JNA. Bavi se narodnom poezijom, komponuje i tvorac je brojnih skulptura koje radi najradije u hercegovačkom drvetu brest.

Podsjećajući se na 35 godina od katastrofalnog zemljotresa 1979. godine i Vukasovićeve pjesme „Boka“, povod su da predstavimo ovog Trebinjca u Boki.

Želimo da pokažemo da njegova sadašnja tišina, egzistencijalno studen-iskustvo života, svagdašnja odgovornost intelekta i njegova uslovljenost etikom i moralom, predstavljaju osnovu za poetička, inspirativna i metafizička uporišta ovog stvaraoca.

Njegova zbirka pjesama „Budim se u Bregovima“ je, kako je 1998. godine zapisao sada pokojni književnik i novinar  Dragiša Madžgalj, „treptaj zemlje Hercegovine, mučeničke zemlje njenih čudesa, kamena i rodnog ognjišta, njen dah i miris, njena bajkovita leksika, pa čitalac sluti da će se u nekoj u sljedećim pjesama pojaviti i sam Dučić, njen najveći pjesnik i jedan od najvećih pjesnika srpskog jezika“.

Traganjem za onim iza pojavnosti i konkretnosti u ovoj se pjesničkoj  zbirci  identifikuje i označava suština postojanja ali i lepeza osjećajnosti i  emotivnih valera koje stvaraju  veoma specičnu zavičajnu  „angažovanost“ njegovih stihova.

„Od malih nogu krenuo sam u svijet. Našao sam mjesto gdje sam se skrasio. Moj život je sklon stvarima koje ne mogu da promijenim kod sebe. To je to stvaralaštvo koje postoji iza mene, a to je pisanje poezije, komponovanje, pisanje poezije za djecu i rad skulptura“, kaže Danilo Dačo Vukasović za TrebinjeLive i dodaje da je imao šest izložbi, od čega četiri samostalne /Beograd, Tivat/ i dvije kolektivne /Herceg-Novi/.

„Knjiga ’Budim se u Bregovima’ podsjeća me na moje rodno Trebinje. Imao sam uspjeha i kao tekstopisac. Višegodišnji sam član Udruženja tekstopisaca za muzičko stvaralaštvo  Srbije. Bio sam jedan od osnivača i članova Književne zajednice Jugoslavije koja kao takva više ne postoji“, ističe Vukasović i dodaje da je njegova pjesma „Zavičaju tebi dušu dajem“ postala hit na mnogim radio stanicama, dok je pjesma „Boka“ oda zemljotresu.

„Te dvije pjesme imaju posebno mjesto u mom stvaralaštvu. U stvari sa njima sam povezao moje rodno Trebinje i Herceg-Novi gdje sada  živim“, kaže  Dačo za TrebinjeLive i naglašava da je u raskoraku između pjesnika, skulptora i kompozitora, te da živi neki svoj paralelni život. Stihovi „Zavičaju tebi dušu dajem“

Trebinje mi blista svojim sjajem

Dučićeva rodna zemlja mila

Svakom je ponešto pružila.

Ovdje su blage zime

I cvijetna proljeća rana

Ovdje se živi i voli

Čitavu godinu dana.

Gračanica na Gradini nova

Sestra joj je ona sa Kosova

U Tvrdošu  manastir je stari

Gradili ga naši neimari.

Trebišnjice ti rijeko mila

Svo Trebinje ti si zakitila

Kad dolazim s bilo koje strane

Uvijek svratim Bašti pod platane.

Pjesme su tu da se vječno družimo. Radeći idemo u susret 15. aprilu, danu  kada je Boka prije 35 godina uzdrhtala, a Hercegovina bila žestoko ranjena. Šta je bilo tog 15. aprila 1979. godine Dačo je objavio u ediciji poezije  „Anđeo ime plamen“,   Književne zajednice Jugoslavije u pjesmi „Boka“.

Stihovi „Boka“

Zadrhta zemlja vjerovah oluja

Okliznu krevet probudih se

Strah spusti zavjesu

I ključ mi sakri

Otvori se pećina

Ulica odliježe

Drhti bosa noga

Na polomljenoj stepenici

Roditelja moga

Grad sunca i palmi

Zavi  prašina i tresak.

Nikakvog  ljeta ne bijaše

Sat na staroj kuli stade

Iz Boke smrt proplaka

A talasi jurnuše

Da tu vijest svijetu jave.

Priču o trebinjskom pjesniku,  skulptoru  i kompozitoru  Danilu  Vukasoviću završićemo tekstom iz kataloga jedne njegove izložbe.  U njemu  Dragiša Madžgalj piše “Vukasović  je duboko opsjednut prirodom. On u njoj  i dletom  i riječju, skoro cizelirano, traži ona značenja koja će pomiriti unutrašnje nemire i naći sklad u njihovoj harmoniji. Tako su se srećno na prvom koraku, zauvijek sreli pjesnik i skulptor: kad jednom ponestane riječi, drugi mu nudi oblike, i obratno, pa se stvaralačka nit gotovo i ne prekida“.