Vukosavu Rudan iz Ljubinja, poznatiju kao Vuka Babica, iako je odavno u penziji, i danas svi nazivaju po plemenitom zanimanju kojim se bavila cijelog radnog vijeka jer je, prema slobodnim procjenama, pomogla da oko 1.500 mališana iz ovog gradića dođe na svijet.

babica vuka

Svi oni su u kolokvijalnom "ljubinjskom jeziku" nazivani "Vukina djeca", dok one mlađe, koji se, budući da u Ljubinju više nema rađaone, unazad nekoliko posljednjih godina rađaju u trebinjskom Porodilištu, nazivaju "Trebinjci".

Ne štedeći i ne žaleći sebe, ovoj je skromnoj ženi danas, kaže, žao jedino što se u Ljubinju ugasila bolnica, pa samim tim i porodilišno odjeljenje, iako je ova ambulanta u gradu funkcionisala i prije šest decenija, kada su uslovi života bili mnogo skromniji od današnjih. Ona se kao stipendista bez oca i majke daleke 1956. godine tu našla, a posao babice je obavljala više od četiri decenije.

SMRT RODITELJA:   "Oca su mi na Kosovu, gdje su moji svojevremeno kolonizirali upravo iz Ljubinja, ubili Šiptari, a majka mi je umrla na porođaju naredne godine i to zbog toga što joj niko od stručnog medicinskog osoblja nije imao pomoći jer je već počeo Drugi svjetski rat. Od ranog djetinjstva sam odgajana kod bake u Ljubinju i rasla sam s mišlju da postanem babica kako bih pomagala porodiljama", priča nam Vuka Babica.

Samo deset dana nakon završene škole u Sarajevu, ona se ponovo vraća Ljubinju, gdje joj se ispunjava djetinji san i zapošljava se u ambulanti koja je tada nazivana bolnicom, a u kojoj su radili samo jedan ljekar, medicinski tehničar i stara babica.

"Najprije smo morali animirati narod da trudnice moraju imati ljekarske kontrole trudnoće i porađati se u ambulanti, navikavajući ih na naše postojanje, a kada su i oni sami počeli da nas zovu kod teških porođaja, počeli su sve više dolaziti u ambulantu", kaže Vuka.

NOVAC ZA BEBE:   Nikad se nije žalila, nikad joj nije bilo teško pomoći i stići u najudaljenije krajeve opštine, u koje je dolazila uglavnom pješice, ponekad jašući na konju. Od svih svojih putešestvija se s nelagodom i danas sjeća samo jednog: kada je, i sama u poodmakloj trudnoći, barkom prelazila nabujalu Trebišnjicu da bi pomogla porodilji u Ravnom, a nije znala plivati.

Kaže da se naježi i danas kad se sjeti tih vrtloga nemirne rijeke, ali bi opet učinila isto, vođena mišlju da je s one strane rijeke žena kojoj treba ista ona pomoć koju svojevremeno nije imala njena majka.

Sjeća se s osmijehom i zaprepaštenih lica novopečenih očeva, koji bi vadili novčanike da plate babici koja je pomogla njihovoj ženi, a onda bi kasnije pod jastukom novorođenčeta pronašli darovanu novčanicu od te iste babice.

"Svega je bilo, a najviše dobroga i lijepih uspomena... Sjećam se i jedne šaljive kada se jednom Ljubinjcu, poslije devetoro djece kod kuće, deseto rodilo u sređenom porodilištu, a on još sa vrata ženi doviknu: 'Vidiš kako ti je ovdje lijepo i sve miriše, od sada ćeš ovdje rađati'", osmjehuje se Vuka. Svako je dijete, kaže, dočekala na ruke, uz osmijeh i u uzbuđenju ko da je prvi porođaj, pa je tako prošlo i rođenje njene unuke Anastasije Rudan, čiji je dolazak na ovaj svijet bio ujedno i jedan od posljednjih porođaja koje je ova plemenita žena obavila prije deceniju i po.