Aleksandar Masleša, osamnaestogodišnji mladić i najmlađi poginuli borac slavne Trebinjske brigade, istinski je heroj Dučićevog grada i neko sa kim se ponose svi Trebinjci i Hercegovci.
Iako se o njegovom slavnom podvigu i hrabrosti u vremenima kada su se branila ognjišta i otadžbina malo zna, on je ipak zauzeo jedno posebno mjesto u srcima Trebinjaca i svih onih koji su ga poznavali. Bio je dijete. Nakon drugog razreda srednje škole u Trebinju odlazi na prve linije i zajedno sa veličanstvenom, a kako neki kažu, i zlatnim slovima ispisanom Bobanskom četom, kreće u borbu za slobodu srpskog naroda i naše otadžbine.
Otac Drago, majka Ljubica i sestra Aleksandra živjeli su do 1991. godine u Dubrovniku, a dika trebinjskog ratišta, borac bez mane, bio je džudista, iza sebe imao pet pojaseva i veliki broj medalja i diploma. O njemu su u ta srećna vremena pisali mnogi mediji u Dubrovniku, ali nažalost ratni sukobi na prostoru bivše Jugoslavije njegovu porodicu i njega „dovode“ u grad podno Leotara.
U Trebinju je upisao srednju Ugostiteljsku školu, jer je u to vrijeme jedino mjesta bilo u njoj. Kao dijete pokazivao je veliko interesovanje za vojsku. U avgustu mjesecu 1993. godine, sa 16 godina, dobrovoljno je pristupio Bobanskoj četi slavnog vojvode Nedeljka Vidakovića. Iste godine je lakše ranjen na Ročištima iznad Poljica (Popovo poplje).
„Znajući njega, ranjavanje me nije iznenadilo, jer je on bio uporan i znao je više o vojsci nego oni vojnici koji su bili generacijski stariji od njega“, rekao je u ranijoj izjavi za portal TrebinjeLive.info Drago Masleša, otac pokojnog Aleksandra i dodao da ovo nije zaustavilo njegovog sina da se bori za otadžbinu jer je on sve do poziva da se javi u vojsku 11. oktobra 1994. godine u Han Pijesak, bio pripadnik Bobanske čete.
Nakon poziva da se javi u Vojsku Republike Srpske, Aleksandar je bio ljut i razočaran jer je on već neko vrijeme bio na prvim linijama ratišta. Vojvoda Vidaković mu je dao odsustvo kako bi se pripremio za Vojsku i Aleksandar odlazi iz Trebinja kod svoje babe na planinu, u Crnu Goru.
Na planini je preko radija čuo da je njegov prijatelj Jovo Kolak poginuo. Tada pješke silazi sa planine do Nikšića i auto-stopom dolazi Jovu na sahranu. U isto vrijeme Bobanska četa se spremala da ide i preuzme položaje na Borcima poviše Konjica. Aco se pridružio njima i kreću 20. septembra 1994. godine.
„Ne idi pred kasarnu! Idem sa njima i biće šta bude“, rekao je tada Aleksandar svojoj majci. Ljubica nije otišla pred kasarnu, i ne sluteći da će to biti posljednji Aleksandrov odlazak na ratište. Nekoliko dana nakon toga, 27. septembra 1994. godine, od iste granate ginu vojvoda Nedeljko Vidaković, kapetan Dragan Slijepčević i major Ljubiša Popović, a u istom rovu Aleksandar Masleša je teško ranjen i hitno je prebačen helikopterom za Podgoricu.
Prilikom pada granate Vojvoda se bacio preko Aca, i isti geler je Vojvodu usmrtio, a Aca ranio. Za događaj koji će života koštati njegovog sina, njegov otac Drago je saznao posljednji, a rekao mu je zet na mostu. Nakon saznanja da mu je sin ranjen i prebačen u Podgoricu, Masleše zovu Ljubičinog brata u Podgoricu, i on im javlja da hitno dođu jer je Acu potrebna krv kako bi se uradila operacija. Dobrovoljni davaoci su dali krv, ali operacija nije urađena odmah.
Naime, Aco je šesnaest dana bio u komi, i tek nakon što se probudio, operaciju, koja je trajala šest sati, uradio je doktor Pero Lompar. Prema riječima Draga Masleše doktor Lompar je cijelu operaciju bio uz Aca, bez ijednog minuta odmora.
„I sada kad god spomenem to ime, treba da ustanem, jer je to izuzetan čovjek i znao je o Acu više nego ja“, ispričao nam je ranije Drago.
Od koga je dobio tako detaljne i tačne informacije, za Draga je ostala nepoznanica.
Operacija je uspješno izvršena i bila je samo jedna u nizu. Nakon toga, početkom decembra, Aleksandar je prebačen na Vojnomedicinsku akademiju u Beograd, radi daljeg liječenja. Inače, jedan od razloga za slanje na VMA je i to što je Aleksandar ostao bez oka, te se na VMA trebala uraditi estetska operacija.
Pošto je utvrđeno da se Aleksandar treba prebaciti na VMA, doktor Lompar je pozvao MUP Crne Gore i zatražio helikopter. Crnogorski MUP ga je bez ijedne riječi odobrio. Istog dana helikopter je sletio ispred bolnice u Podgorici i Aca prebacio na VMA.
Međutim, nakon što je sletio i što je u njega prebačen Aco, javljeno je da helikopter ne može odmah poletjeti zbog nevremena na Maganiku. Aco je na ledu i minusu bio više od jednog sata, i prema ličnom ubijeđenju Aleksandrovog oca Draga, tu se prehladio i nastali su dalji problemi.
Trebinjskom borcu su na VMA urađene tri operacije. Dvije su bile uspješne, a treća.... kraj mladog života. Nakon treće operacije Acu se stanje pogoršalo, a njegov otac koji je sve vrijeme bio uz njega, kako kaže, preživljavao je najteže trenutke u životu. Period od 10. do 16. januara 1995. godine zauvijek će ostati u sjećanju Draga Masleše.
Tog 16. januara Aleksandar je napustio ovaj svijet, i preselio se kod Gospoda Boga koji ga je i kao mnoge druge odabrane prizvao sebi, očito je Bogu bio preči. Mi grešni na zemlji ostali smo bez borca anđelskog lika, a Bog je dobio bogougodnog Aleksandra Maslešu.
Mnogo je onih koji zaslužuju priznanja i nagrade, ali lik i djelo Aleksandra Masleše zaslužuje jedno, a to je poštovanje.
Stadion u Aleksandrovu čast
Stadion malih sportova u naselju Bregovi nosi naziv "Aleksandar Masleša", i djelimično je adaptiran. Takođe, stadion "Police" krasi grafit Aleksandra Masleše, uz amblem Vojske Republike Srpske i natpis Trebinje.
Saborci pokojnog Masleše, ali i građani Trebinja i brojni privredni kolektivi, uključili su se u izgradnju spomenika ovom heroju, koji bi uskoro trebao da bude postavljen ispred Stadiona malih sportova "Aleksandar Masleša".
Šta Vi mislite o ovome?