U Hercegovini imamo najatraktivnije nekropole stećaka koji datiraju uglavnom iz perioda od dvanaestog do petnaestog vijeka, a nestaju dolaskom Turaka na ove prostore. Stećci su najautohtoniji dio našeg kulturno-istorijskog nasljeđa, ali su nažalost i nedovoljno zaštićeni i nedovoljno prezentovani – kaže za "Glas Srpske" arheolog,  magistar Đorđe Odavić.

Stecci

Nažalost, i pored njihove vrijednosti, nekropole stećaka uglavnom su nezaštićene i zaboravljene zbog nebrige. Nedovoljno predstavljenim i u turističke svrhe, ovim nijemim svjedocima istorije bave se samo još rijetki stručnjaci.

„Stećci bi trebali da uđu u Svjetsku kulturnu baštinu. Ima sasvim malog pomaka , kako ih evidentirati, predstaviti i zaštiti. Ni Zavod za zaštitu spomenika kulture RS ni ona komisija na nivou BiH, koju ja zovem kao Komisija nad svima, ne rade onako kako treba da se radi. Zavod je uradio veoma malo i gotovo da ne kontaktiraju sa ljudima na terenu. Komisija pravi kardinalnu grešku insistirajući da svi oni stećci koji se nalaze u okviru groblja, bez obzira koliko bili interesantni, ne mogu se uzeti u obzir. U samom gradu Trebinju, kod Crkve u policama pronađena je ploča župana Grda, takođe i još jedna grupa stećaka pored trebinjskih crkava, manastira u Tvrdošu koji se neće uzimati u obzir“, kaže Odavić.

Veliki je naučni značaj natpisa nađenih na stećcima. To su uglavnom hrišćanski spomenici, a ne bogumilski, kako se često navodi, uglavnom u političke svrhe. Stećcima su obilježeni grobovi Miloradovića koji su podigli manastir Žitomislić, crkve u Ošanićima i Trijebnju kod Stoca. Stećaka ima najviše u istočnoj i zapadnoj Hercegovini, u Dalmaciji i zapadnim dijelovima Srbije i Crne Gore, manje u Bosni i Lici. Takvih nadgrobnih spomenika nema više nigdje u Evropi ili svijetu.

U Hercegovini se nalaze najpoznatije nekropole stećaka – najveća je ona u Krekovima kod Nevesinja, a svakako je najpoznatija ona u Radimlji kod Stoca. Narod u Hercegovini često stećke naziva „grčkim pločama”, mada oni nikakve veze nemaju sa Grčkom. Osim u užim naučnim krugovima, o stećcima se u javnosti još uvijek malo zna.

„Posebno ističem da je na stećku u Trebinju nađen jedan od najstarijih ćiriličnih pisanih spomenika, natpis župana Grda, gospodara Trebinja. Imamo i stećak iz Popovog polja na kojem piše da je riječ o djevojci Radači koja se udaje za Nenca Čihorića i nakon njegove smrti uzima monaško ime Polihranija. To je svjedočanstvo da su stećci uglavnom hrišćanski spomenici, a ne bogumilski, kako se često navodi, uglavnom u političke svrhe. Jer, kako bi se onda moglo desiti da su stećcima obilježeni grobovi Miloradovića koji su podigli manastir Žitomislić, crkve u Ošanićima i Trijebnju kod Stoca. Jesu li oni bili bogumili“, pita se Đorđe Odavić. djordje odavic

Odavić navodi da je poznati arheolog Šefik Bešlagić do detalja se bavio pitanjima stećaka i rekao da, „prolazeći kroz BiH i istražujući stećke, nailazio sam i pitao stanovništvo, i nigdje mu niko nije rekao da su stećci bogumilsko groblje kao što to danas žele da kažu. Ni muslimani nisu govorili da je to bogumilsko groblje, reći će da je to mramorje ili grčko groblje ili svatovsko groblje. Dolaskom Austrougarske i Ćira Truhelke kreće priča o bogumilskim grobljima, a toga u sjećanju naroda nema“, kaže Odavić.

Prva naučna istraživanja ovih nadgrobnih spomenika počinju krajem devetnaestog vijeka, sa dolaskom Austrougarske na ove prostore. Na stećcima su najčešće prikazani motivi iz lova i likovi ratnika, ukrašeni su reljefima, ali i simbolima. Čest simbol na njima je krst, ali prisutni su i takozvani „solarni” simboli polumjeseca, zvijezde, pa i svastike, koja nema nikakve veze sa onim što je svastika predstavljala u dvadesetom vijeku.

Godine nebrige ostavile su traga i na ovim spomenicima, mada na prvi pogled izgledaju tako kao da im ni vrijeme ni ljudi ne mogu ništa. Mnogi stećci uzidani su u puteve ili čak temelje kuća, neki su zdrobljeni u šljunak. Dešava se i da se stećci izmještaju s jednog lokaliteta na drugi, kako kome padne na pamet. U nekim slučajevima izmještanje je opravdano, poput onog krajem šezdesetih godina prošlog vijeka kada su preseljeni sa područja koje danas pokriva voda Bilećkog jezera. Međutim, ima primjera gdje se ovi nadgrobni spomenici premještaju samo da bi imali neku estetsku funkciju, da ukrase neki park ili baštu.

„Sa strane struke, nije dobro da se stećci izmještaju sa originalnih lokaliteta, ali ako se to već radi treba istovremeno izvršiti i arheološka istraživanja. Da ranije nismo tako radili ne bismo došli do dragocjenih otkrića – poput čaše od murano-stakla u stećku monahinje Polihranije iz četrnaestog vijeka, što je raritet i u evropskim i svjetskim okvirima“, kaže naš sagovornik.