...nastavak... Čekajući, pod ovom kvazi vlašću, da se približimo prethodno navedenim standardima života, bili bi smo kao učesnici (glumci) u teatru apsurda koji su čekali Godoa koji naravno nikad nije došao i neće.
Semjuel Beket, pisac te drame, je možda prozorljivo snovidjeo zemlju apsurda, zvanu Bosna i Hercegovina. BH politički lideri svojim vođenjem politike, koja je anticivilizacijiska, antiljudska, groteksna, puna beznađa i apatije, kreiraju vješto strategiju nacionalnih antagonizama, naizgled antipoda, oprečni jedni drugima koji se sasvim praktično potpomažu i nadopunjavaju. Na nazire se ni tračak volje za kvalitativnim promjenama, u bilo kojem smislu, osim zadržavanja statusa kvo. Da nastavimo sa ovom riječju dalje moglo bi se lokalnim moćnicima postaviti novozavjetno, možda čak i najpoznatije pitanje, „Kvo vadis domine?“. U svakodnevnom govoru to se pitanje upotrebljava danas kao upozorenje prema nekome ko ide pogrešnim putem. Naravno, Evropa neće imati dugo strpljenja da čeka transformaciju koja nikada neće doći i upotrebiće onu staru arapsko-islamsku mudrost „Ako neće brijeg Muhamedu, hoće Muhamed brijegu“, tj. u prevodu rečeno, aneksija je na pomolu.
To podrazumijeva i momentalnu, trenutnu implementaciju EU zakonodavstva, a to znači mnogo, mnogo naših nacionalnih, duhovnih i inih spacioca, u stvari etno-klepto elite na „službenom putu“, kako naš Nemanja, alijas profesor naslovi svoj čuveni film.
U okviru tog projekta moguća je i neznatna teritorijalna reorganizacija, ali malo koga će to interesovati kada se na trpezarijskom stolu prosječnog BiH penzionera ponovo nađe korpa sa voćem u kojem ima i banana i jagoda. Danas, kad pričaju o tome, kao i o mesu, kažu kako to lijepo zvuči i rado ga se sjećaju.
Političar, takvog kova kao Bizmark znao je da svoje političke protivnike navede na pogrešan trag. Poznata je njegova vickasta izjava (da ne kažemo šatro izjava da je istorija pokazala kao učiteljica života da je mislio i uradio drugačije), „Da Balkan nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog pancir granadira“. On je morao na Berlinskom kongresu malo „zamagliti“ pregovaračku atmosferu, a suštinski gledano i tada kao i sada Bosna je životno bitna u globalnom geostrateškom pozicioniranju nekadašnje Austrougarske, a danas Evropske unije.
Aneksija, o kako to gordo zvuči, na prvo slušanje – izgovaranje, ali kada je frižider pun i ima se za kafe – kave – kahve, e tada zvuči već milodražno. Šta će nama u BiH razne mape puta, datumi od počinjanja pregovora i ostale trice i kučine. Svi putevi i sve mape u današnjoj percepciji BiH vode preko Čemernog (koje teško da profunkcioniše zbog klizišta) do Jadovnog, pa pravac u ćorsokak, ćorsokaka naših iluzija i zabluda. Poznato je da Evropa ima razrađenje alate i poluge kako se riješiti političkog taloga, da ne kažemo otpada i kako reciklirati, revitalizirati pozitivan političko-ekonomsko-socijalni ambijent u BiH.
Aneksija u ovome vremenu bi se najdalje mogla dešifrovati sa onom starom „Ako neće brijeg Muhamedu, hoće Muhamed brijegu“, a da bi i oni na koje se odnosi dio ovog teksta znali, uvidjeli, kad „službeno proputuju“ zašto i kako da im prenesem i staru arapsku mudrost: „U mrkloj noći, na crnom kamenu, bolje se vidi crni kukac, nego oholost u svome srcu“.
Шта Ви мислите о овоме?