U posljednje vrijeme na ulicama Trebinja sve češće gledamo omladinu koja preskače razne prepreke i privlači oko mnogobrojnih građana. Nisu to nikakvi svemirci ni izmišljeni likovi, već su to „trebinjski trejseri“.

parkour trebinje kunic aleksandar

Aleksandar Kunić je jedan od njih, a u Trebinju ih je u posljednjim godinama sve više. Kako kaže Aleksandar, oni se bave ’parkurom’, odnosno vještinom kretanja, čiji je cilj preći sa jednog na drugo mjesto u što kraćem vremenu.

Na putu trejsera ne postoje nepremostive prepreke: nijedan zid nije suviše visok, nijedna litica suviše strma, nijedan jarak suviše dubok da bi ih zaustavili. Kroz naizgled neprohodne prolaze, uz fasade, niz oluke, preko uzanih šipki… Skok, preskok, doskok, kolut u vazduhu – i onda onaj trenutak u kojem je tijelo postiglo savršenu ravnotežu i lebdi prkoseći zakonima prirode.

Kako ti, kao mladi entuzijasta u ovoj vještini, definišeš 'parkur' i šta on za tebe predstavlja?

‘Parkur’ je prirodna metoda razvijanja ljudskog tijela kako bi bilo sposobno da se kreće što brže, sigurnije i efikasnije kroz okolinu, koristeći samo svoje tijelo i um. Za mene ‘parkur’ predstavlja način života, poboljšava mi koncentraciju, izdržljivost, snagu…

Kakva je 'klima' za razumijevanje ove vještine u Trebinju?

U zadnje vrijeme ljudi (prolaznici) nas dosta podržavaju, fotografišu, ispitivaju. Na početku je bilo jako teško objašnjavati ljudima do to nije loše, da to nije skakanje po zgradama, već da je to obično vježbanje sa preprekama na 'zemlji'.

Ko ti je uzor i zbog čega?

Uzor mi je Daniel Ilabaca, jer mi se sviđa način na koji se kreće i način na koji razmišlja.

Kako gledaš na Trebinje kao grad ‘parkura’?

Nikad nisam gledao Trebinje na taj način. Trebinje mi je uvijek bilo najljepši grad u Republici Srpskoj, ali ljudi u njemu su dosta zatvorenog tipa. Npr. svaki grad u RS ili BiH ima Trejsere (ljude koji treniraju parkour) koji treniraju pet-šest i više godina, a u našem gradu ih je veoma malo.

Da li Trebinje pruža uslove za 'parkur' i koju tehniku najviše voliš?

Iskreno, i da i ne. Trebinje je mali grad i nema puno prostora, ali imamo npr. gradski park, Marin dvor, predgrađa u Policama, Gorici. Zadovoljni smo sa tim što imamo.
Što se tiče tehnika, najviše volim skokove iz mjesta tj. precizni skok. Trenutno mogu skočiti skoro 3m. Pored toga volim i sva ostala kretanja, kao i korišćenje snage tokom nekih tehnika. Skok iz mjesta je jedan od osnovnih pokreta u ‘parkuru’. To nije kad skočite sa zida na zid i padnete, iako ste ‘dokučili’ taj zid. Poenta tog preciznog skoka je ostati na tom zidu na koji ste skočili.

Koliko Vam je značila pomoć Janka i da li njega vidite kao učitelja.

U ‘parkuru’ nema učitelja, trenera, jer nije takmičenje. Janko je tu bio više prijatelj. Pomogao je i obraćao pažnju na kondicioniranje, što nam je mnogo pomoglo.

I pred kraj, koja je poruka budućim sljedbenicima? Moja poruka je da prvu godinu rade kondicioniranje, bez velikih skokova, i da se njihov nivo napretka odvija postepeno, tj. da ne žure sa opasnim skokovima kao što je salto.