„Nešto je trulo u državi Danskoj“. Rekavši ovo, Šekspir je u svom čuvenom Hamletu vješto izbjegao da otvoreno kritikuje sukcesivno smjenjivanje loše vladavine Henrija, Meri, Edvarda i Elizabet, i da kaže ono što je zaista mislio „Nešto je trulo u državi Engleskoj“.

odnosi dodik nikolic dacic

Rukovodeći se, vjerovatno nesvjesno, ovom Šekspirovom sintagmom , Dodik je izbjegao da komentariše skandalozan intervjuu predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, koji nije takav po svom sadržaju, koliko po njegovoj transformaciji. U prošlosti na geografskoj karti, maltene, nije ni priznavao postojanje Sarajeva, a o Srebrenici je govorio kao mjestu idealnom po međunacionalnim odnosima u prošlom krvavom ratu, drugim riječima kao oazi mira i sreće. Ježio se i na pomen da se u Srebrenici desio bilo kakav zločin. A sad u svom kontradiktornom stilu „naknadno probuđene savjesti“ izjavljuje da će da kleči zbog Srebrenice i zločina koje je počionio njegov narod. Naravno, ozbiljnim analitičarima ove tragi-komedije, zvane „srpska posla“, zasmetalo je nediplomatsko ponašenje predsjednika Srbije u prvim danima vladavine i njegova retrogradna retorika, koja je bila svjesno populistički obojena i usmjerena ka politički nezrelo i nedovoljno posvećenom dijelu srpskog naroda. Sve to je u cilju kako bi se na volšeban način dobila politička podrška sa obje strane Drine.

Ne lezi vraže! Odjednom, po predsjedniku Nikoliću Srbi u BiH postaše Bosanci, a mi Hercegovci smo vjerovatno, po njemu, Hercegovce.

Od samog dolaska na vlast gospodina Nikolića, postoje ozbiljni antagonizmi između njega i predsjednika Dodika. Taj politički rat niskog intenziteta tinja bez prestanka. Jedan od razloga je i taj što se Dodik svojom političkom harizmom, vješto skrojenim političkim stilom izrazito nacionalno obojenim, sve više nameće kao lider Srba s obje strane Drine, što povećava evidentan antagonizam između njega i Nikolića. Srbe u RS je takođe iritiralo što ih je gospodin Nikolić u svom „budi bog s nama“ intervjuu, nazvao Bosancima, a bolje bi bilo da je rekao Bostanci, jer će mu, kako stvari sada stoje, sa ovakvim neprincipijelnim političarima obrati bostan, narodski rečeno.

Možda i ne treba izjavama Tome Nikolića pridavati preveliku pažnju, jer ako budemo govorili da to što on radi nije kompatibilno sa svime onim što je urađeno na nastanku i ostanku RS, može čovjek ponovo stupiti u štrajk glađu. Pa tako kad dođe u Srebrenicu da se pokloni žrtvama, a čestiti ga Bošnjaci ponude kahvom, rahatlokumom i baklavom može u nekom momentu doći do diplomatskog skandala, jer će Nikolić to odbiti, zbog štrajka glađu. Princip je princip. Samo da taj princip nije Gavrilo. Njega ne smije ni spomenuti, jer je on po novoučenju u Bosni, tj. kod Bošnjaka u udžbenicima, jedan užasni srpski terorista.

Gledajući unazad, ponekad se stiče utisak da su politički inženjering i teorije zavjere možda čak i realnost, a pogotovo analizirajući niz događaja oko dolaska predsjednika Nikolića na vlast u Srbiju. Njegove skandalozne političke izjave prvih dana vladavine ne mogu se drugačije protumačiti nego kao političke dimne bombe koje su bile namijenjene jednom dijelu srpskog naroda, tj. etnosa koji je podložan takvim bombastičnim izjavama. Nakon ovog iznenadnog skretanja sa kursa kojim je Nikolić uzeo vlast u Srbiji prosto se moramo zapitati da li je izbaždaren njegov politički kompas (pa čak i gospodina Dačića), i da li njihov kompas iznenada počinje da pokazuje u smjeru zapada pa čak i onda kad se evidentno nađu u sred Moskve na nekakvim bratskim razgovorima dva pravoslavna naroda.

Naravno, svako onaj ko je mislio da će se evidentnim gubitkom Kosova i Metohije možda politički poentirati vezano za Republiku Srpsku i dobiti nekakva politička satisfakcija, taj se prevario.

Holistički pristup politici u BiH od strane međunarodne zajednice, u kojem je vješto upakovana i borba protiv mita i korupcije, dovodi do promjena koje su usmjerene ka profunkcionisanju efikasnosti BiH. Kako stvari sada stoje, borba protiv mita i korupcije visi kao Damoklov mač iznad glave BiH političara. U prošlosti je okrutni Dionizije II dozvolio Damoklu da vlada samo jedan dan, ali mu je stavio veliki mač iznad glave da visi o jednoj niti konjske dlake, tako da Damoklov, vidjevši to, brzo vrati vlast nazad mudrom i oholom Dioniziju II.

U ovom dijelu Balkana je tako prirodno i normalno uhapsiti predsjednika države ili Vlade, aktuelnog ili bivšeg , svejedno. O ministrima je samim tim suvišno i govoriti.

Logično je da će budući razvoj događaja vezanih za BiH biti veoma interesantan i dinamičan jer se mora pronaći, tj. definisati uzrok nazadovanja u svim segmentima BH društva i neophodno je to otkloniti, jer kako kažu stari Latini 'Cessante causa cessat effectus' – prestankom uzroka, prestaje i posljedica. Nejasno definisan pojam srpskih nacionalnih interesa, u prošlosti je loše uticao na srpski narod.

Surove centripetalne političke sile djeluju neminovno i vuku male narode svom jezgru, kao svojoj suštini. Često unutar tog istog naroda djeluju centrifugalne političke sile koje taj isti narod mogu izbaciti u prostor političkog i svakog drugog beznađa i besperspektivnosti. Samo mudrošću i realnim procjenjivanjem političke stvarnosti može se pokušati popraviti veoma teška politička situacija i „zakrpiti“ popucali šavovi na srpskom nacionalnom odijelu, tj. kompletnom etnosu.

Neophodno je subordinirano političko-ekonomsko djelovanje sa institucijama Evropske unije i SAD-a, i u tom smjeru kontinuirani rad na sveobuhvatnim reformama (prvenstveno političkim), naroda u cjelini, kao i pronalaženje svog nacionalnog interesa u evroatlantskim integracijama. Takođe, izuzetno je važno imati dobre odnose sa zemljama BRIK-a, prvenstveno Rusijom.
Globalizam kao pojam je svakim danom sve realniji i malim narodima je veoma opasno, u političkom smislu, ostati po strani, jer prethodno navedene surove političko-ekonomsko-strateške vojne sile ga vuku unutar ili ga izbacuju vani u bespuće, ništavilo, beznađe i na kraju nestanak.

Na kraju možemo reći onu staru Ciceronovu mudru izreku, 'Dum Spiro Spero' – dok dišem (živim), nadam se. Ciceron je, između ostalog, bio poznat i kao otac države (pater patriae).
Mi smo kao narod već odavno u situaciji u kojoj je veoma primjenjiva stara narodna izreka: „Koga je moliti nije ga ljutiti“.