Bosna i Hercegovina i Republika Srpska deklarativno su opredijeljene za put ka evroatlanskim integracijama. Svi sastanci političke BH elite sa predstavnicima Međunarodne zajednice i komandnih struktura evroatlanskog saveza jasno ukazuju da postoji lice i naličje politike BH lidera.

da ili ne u nato

 

Na sastancima sa visokim zvaničnicima iz Evrope, BH političari su puni razumijevanja za nastojanje evropskih zvaničnika da približe Bosnu i Hercegovinu ka Evropskoj uniji i NATO strukturama. Međutim, iz dnevno pragmatičnih razloga taj zanos se pretvara u, najblaže rečeno, nezainteresovanost u trenucima kada ti političari vode politiku koja kreira svakodnevnicu građanima Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

Za Republiku Srpsku je često priča o NATO savezu puna gorčine, koja je proizašla iz NATO agresije, tj. bombardovanja SR Jugoslavije. Te rane na duši Srpskog naroda teško zacjeljuju, tako da procentualno gledajući po zadnjim anketama, samo oko 30% Srpskog naroda u RS je za pristupanje NATO savezu. To je i vrlo osjetljiva politička tema i u Federaciji, a pogotovo u Republici Srpskoj, ali se da primjetiti da je opšte opredjeljenje i vlasti i opozicije da je najsvrsishodnije sprovesti referendum po tom pitanju. Lokalni političari svjesni težine u naslovu navedene dileme, i ne pokušavaju nametnuti bilo kakav lični stav, već „vruć krompir“ prebacuju narodu „u usta“. Sa druge strane NATO strukture u BiH, vještim marketinškim aktivnostima (TV emisijama, debatama, okruglim stolovima i sl.), sve više i sugestivnije pokušavaju da istom tom narodu objasne benefite pristupanja NATO savezu.

Evidentno je da je NATO velika koncentracija moći, kapitala, geopolitičkog i geostrateškog uticaja, a pogotovo na male države i narode, kao što je BiH, ali isto tako antagonizmi tog naroda prema NATO-u nisu uopšte mali i beznačajni. Ekonomska kriza koja je zahvatila i Evropsku uniju, a samim tim i NATO pakt, rezultira dodatnom dozom evro i nato skepticizma kod naroda u BiH, a pogotovo Srpskog, koji je dodatno opterećen traumatičnim iskustvom kao posljedicom surovog NATO bombardovanja 1999. godine.

Zaista je teško donijeti pravedan sud, da li i na koji način pristupati NATO alijansi, ali vrijeme koje dolazi neka bude vrijeme pozitivne konfrontacije argumenata i kontra argumenata o pristupanju evroatlanskim integracijama. Na početku je rečeno da se deklarativno ide u tom smjeru, ali gledajući svakodnevni razvoj političke situacije u BiH, moglo bi se reći krize, čini se da je evroatlanski skepticizam sve dominantniji u politici BH llidera.

Narodu, osiromašenom, izvaranom, više ništa nije jasno osim da je svakim danom sve gore i gore, pa se samim tim se pojačava Šekspirovska dilema „U NATO-u biti ili ne biti“.

S.B.