Veliki Stefan Nemanja, čiju vladarsku riječ je svako bezuslovno slušao, i od koga su strijepili narodi i carevi, postavši monahom,  služio je monasima svetogorskim uzoritim primjerom krotosti, smjernosti, dobrote i molitvenosti.

sveti simeon mirotocivi

I smrt njegova bila je smrt jednog istinskog Božijeg čovjeka i duhovnika.Pao je u postelju 07. februara 1200 godine, on prizva sina svoga Savu, položi ruke svoje na nj i blagoslovi ga govoreći: „Čedo moje vozljubljeno, svjetlosti očiju mojih, utjeho i čuvaru starosti moje! Evo prispje vrijeme našeg rastanka; evo Gospod me otpušta s mirom. No ti se ne žalosti, čedo, zbog rastanka. To je opšta čaša sviju i svakoga; ovde se mi rastajemo ali sastaćemo se tamo gdje više nema rastanka“.

Stefan Nemanja veliki srpski vladalac, ujedinitelj, i izdejstvovao nezavisnost srpske države, branitelj Pravoslavlja i istrebitelj jeresi. Kada je utvrdio državu i Pravoslavlje u njoj, pošao je stopama svoga sina Save i zamonašio se. Bilo je to u Studenici 1195. godine. Na monašenju je dobio ime Simeon. Nakon dvije godine otišao je na Svetu Goru, u manastir Vatoped gdje je, moleći se neprekidno Bogu, sagradio šest paraklisa. Potom su otac i sin kupili ruševine manastira Hilandar i obnobili ga. U njemu je Sveti Simeon proživio samo osam mjeseci. Veliki, moćni vladalac upokojio se na prostoj rogozini. Predajući duh svoj Gospodu, prozborio je: „Sve što diše da hvali Gospoda“.

Upokojio se u Gospodu 26. februara  1200. godine. U narodu je prozvan i imenom Simeon Mirotočivi, jer vijekovima iz njegovih svetih moštiju izlazi Sveto Miro, kao ovaploćenje same ljubavi Velikoga Gospoda prema svome Bogougodniku i Bog dade srpskom narodu preko svoga pomazanika sreću, nadu i iscjeljenje od bolesti, duševnih i tjelesnih.