Haški tribunal će omogućiti "slobodan prolaz" za bivšeg gradonačelnika Trebinja Božidara Vučurevića po zahtjevu nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića.
U saopštenju iz Tribunala navodi se da se "slobodan prolaz" odnosi na kretanje Vučurevića ka i u Holandiji, a isključivo u svrhe svjedočenja, kao i na njegov povratak u BiH, što znači da svjedok neće biti hapšen, pritvaran, procesuiran, niti će njegove lične slobode biti podvrgnute bilo kakvoj drugoj restrikciji, fizičkoj ili pravnoj.
O tome kako će reagovati kada vidi Radovana Karadžića, kako će obrazložiti njegovu odbranu, kako vidi odnose sa Dubrovnikom, o ratnoj istoriji, pričao je u ekskluzivnom intervju sa Božidarom Vučurevićem novinar portala TrebinjeLive.
Kako vidite dosadašnje suđenje Radovanu Karadžiću u Hagu?
-Mnogi moji prijatelji kao sa sažaljenjem govore ideš u Hag, a ja tamo idem radostan. Pogotovo iz dva razloga: da vidim predsjednika Republike Srpske, koji je i otac RS, i drugi je to što ne idem da branim ni sebe ni Radovana Karadžića, već istinu i moj srpski narod. Moj cilj je da dokažem pred haškim tribunalom istinu o ratnim dešavanjima na ovim prostorima. Ovo je politički sud, koji radi po diktatu velikih sila, ali će ovo suđenje potrajati 300 godina, i neće se završiti za nas živih, jer će se o ovome suđenju suditi mnogo poslije nas, a osnova je da ostanu tragovi, nakon kojih će se donijeti istina i pravi sud.
Šta ćete prvo reći kada sretnete Radovana Karadžića, i šta ćete mu kao trebinjac i hercegovac poručiti o nama i o tome kako mi gledamo na ukupna dešavanja sa srpskim narodom?
-Prvo ću ga pozdraviti sa “Pomaže Bog”, tj. našim tradicionalnim i vječitim pozdravom. Poslije toga neće moći bez neke suze, iako sam ja muško, ali su suze odraz velike radosti ili velike tuge, tako da nije sramota kada se čovjek nekome i obraduje, pa nije sramota ni zaplakati.
Da li će Vaša obimna dokumentacija, koju ste čuvali za ovaj momenat, sada izaći na vidjelo?
-Uvijek se vežem za istoriju, a to me je i povuklo da čuvam i najmanji papirić koji nešto znači za sutra. Svaki papir od kada se raspala moćna Jugoslavija, čuvam umnoženo na nekim skrovitim mjestima jer nikad se ne zna kada može doći neka sila i to mi odnijeti iz kuće. Ja ću sa tim papirima sasvim vjerno svaku svoju priču potkrijepiti. Npr. kada su se razvezale hrvatsko-muslimanske zastave, kada je došlo do sukoba između ta dva naroda, u srednjoj Bosni je bilo krvoproliće, iz Vareša je krenuo 51 autobus Hrvata, 6 kamiona i 2 putnička automobila. Stiže naredba od Radovana Karadžića, odnosno Glavnog štaba, da se bezbjedno sprovedu kroz Hercegovinu i da se predaju u Stolac HVO-u. A na ovo mogu dodati i to da smo mi pomagali i brojne prolaze njihovih konvoja humanitarne pomoći, a pored svega prije navedenog mogu još izjaviti da smo liječili Hrvate pod tuđim imenom u nevesinjskoj bolnici, a poslije bi tražili odobrenje da ih predamo HVO-u u Stolac.
Imam i papire kada Radovan 1993. godine naređuje svim komandama korpusa da se ne smije pucati za dane Bajrama, i tada su ga neki pitali zašto da se ne puca na te dane. On je odgovorio da svaki narod ima pravo na svoju svetinju, da je proslavi i obilježi na svoj način. U ovoj istoj naredbi naredio je i da se propusti konvoj sa humanitarnom pomoći, koja ide da bi oni mogli proslaviti svoje praznike. A oni su nas napadali i na Božić, pa smo na sličan način stradali i u krvavoj Mitrovdanskoj ofanzivi na Nevesinje, tj. onda kada smo mi bili malo pripiti i kada smo demobilisani došli kućama da proslavimo naše praznike, a mi njima takvi kakvi smo, poštujući Božije principe pomažemo da oni proslave svoje vjerske praznike. Nakon što je uslijedilo pitanje zašto se ovako ponašamo prema njima, kad oni čine prema nama ovakva zla, Radovan je odgovorio “Ako ćemo mi činiti njima, ono što su oni činili nama, onda što smo mi to bolji”. Postoji i naredba Radovana Karadžića da se ne smije zlostavljati civilno nenaoružano stanovništvo i zarobljena lica, kao i da se treba pridržavati Ženevske konvencije i drugih akata. Ja imam mnogo toga što Radovan kod sebe sada nema. Svaku priču ću podatkat (potkrijepit) važnim dokumentima, tako npr. kada su nas Srbe stavili pod sankcije, kod nas je bio veliki problem jer smo bili odsječeni od RS, tačnije na Trnovu i Goraždu, i ostali smo sa Bogom nasamo. I tada su Hercegovci uspjeli da od 60-tak hiljada stanovnika, formiraju korpus od 21 hiljadu vojnika, i da odbrane Hercegovinu. Takav stepen mobilizacije u istoriji ratovanja nije zabilježen. Kada je došlo do sankcija nastupila je nestašica u svemu pomalo, a najviše u tečnom gorivu, što je bilo najbolnije, jer od njega zavise i odbrana i škole i bolnice…. I tada nas je hrvatska strana ucijenila prodajom goriva po daleko većim cijenama, i ja imam papire koji su garantovali konvojima goriva pratnja i miran prolazak kroz Hercegovinu. Najveći konvoj je bio od 45 auto-cisterni po 30 tona, uz to mogu reći da je cijena toga goriva bila duplo veća od zvanične cijene na tržištu. Šta reći, hrvatskoj strani je dozvoljeno i da probija embargo na zabranu uvoza i mnogo toga drugoga, a mi smo nažalost bili u takvoj situaciji da smo morali da kupimo gorivo ne pitajući za cijenu.. I ovde smo imali situaciju gdje se jednoj strani sve toleriše, a druga se kažnjava.
Kako objašnjavate sintagmu koja je pripisivana Vama da ćete napraviti stariji i ljepši Dubrovnik, i da li je to bilo u Vašem vickastom stilu, jer ste veliki šaljivdžija, ili je to na račun priče Hrvata da će napraviti još stariji i još ljepši Stari most u Mostaru nakon što ga sruše?
-Ova priča oko starijeg i ljepšeg Dubrovnika nije proizvod mog šaljivog duha, već priče od strane Hrvata koji su rekli da će srušiti Stari most u Mostaru i da će napraviti stariji i ljepši. Ako oni mogu napraviti most, što onda mi ne možemo neki grad ili nešto slično. Ja sam to rekao ljut na takvu bezočnu izjavu i nema mi niko pravo to uzeti za zlo. Naravno da nisam bukvalno mislio da mi trebamo da rušimo Dubrovnik, a samim tim ni da ga pravimo, jer on je takav kakav je, i ne daj Bože da pomisli iko ikad da ga ruši.
Kako gledate na otopljavanje odnosa sa Dubrovnikom?
-Ovo će ići ipak sporije nego što se nagovještava. Meni bi bilo drago da je moguće, ali pazite, naći će se na svjedočenju zvanični papiri, kada je JNA, za koju je sramno reći srbo-četnička vojska, kako su je oni uglavnom imenovali, jer dobro je poznato da je za dva dana od početka rata (01. i 02 oktobar 1991.), hrvatska paravojska ubila 18 vojnika regularne Jugoslovenske narodne Armije, i to je jedan od razloga zbog čega je počeo rat. A u zvaničnim spiskovima ima ubijenih i šiptara i makedonaca i muslimana, e pa neka izvole i neka objasne kako smo mi to onda srbo-četnička vojska.
I sada neko spominje granate na Dubrovnik, koje su “naduvane” kao što je i slučaj u Srebrenici, a niko ne spominje koje su silne granate pale na Trebinje, kao da su one donosile milostinju srpskom narodu. Ono što hoću da napomenem, jeste to da smo nakon nenajavljenog odlaska JNA ostali nezaštićeni i “otvoreni” prema Hrvatskoj, i tada su hrvatske paravojne snage izvršile agresiju na BiH. Od odlaska JNA, nijedan srpski vojnik nije poginuo na hrvatskoj teritoriji, a 192 hrvatska bojovnika su poginula na teritoriji moje srpske Hercegovine i okupirali trećinu trebinjske opštine. Sada postavljam pitanje, ko je koga tu napao?
Šta možete da nam kažete o razaranju hidroelektrane u Platu u toku ratnih dejstava?
-Kada su nastupila ratna dejstva, razorena je hidroelektrana i pogoni u Platu. I kasnije putem komande 9. Vojnopomorskog sektora, Hrvatska EP je zatražila da joj se odobri nekoliko desetina radnika, da raščiste i da u funkciju vrate hidroelektranu Plat. Od nas je tada zatražena pomoć, pa su Hidroelektrane na Trebišnjici i elektro Heregovina dali ljude, materijal i pare, i kupljene su dvije velike trafo stanice i opravljena je hidrocentrala Plat. Vjerovali smo da ćemo tim ljudskim gestom otopliti odnose i možda tek započeti rat zaustaviti. Mi smo pomogli Hrvatima da poprave svoj elektroprenosni sistem sve do Stona, da dobiju vodu, ali su nažalost ratna dejstva nastavljena još većom žestinom. Moram još napomenuti da je nakon zahtjeva EP Hrvatske, kod mene došao generalni direktor HET-a, Rade Runjevac, i pitao me šta ćemo raditi, jer se plašio da li će imati političku podršku, a želio je da podrži Hrvate i finansijski i u ljudstvu. On mi je tada rekao da ne smije bez naredbe, i ja sam je napisao. U naredbi se naređuje HET-u i elektro Hercegovini da učine sve da osposobe i centralu i elektroprenosni sistem. Tada smo se žrtvovali po tome pitanju, čak i po cijenu kritike od svog naroda, ja kao predsjednik Opštine, Rade Runjevac kao generalni direktor HET-a i pokojni Pero Ljepava kao direktor elektro Hercegovine. I zamislite sad ovo, dubrovčani nas trojicu stavili na spisak nekakvih ratnih zločinaca.
Ja sam čovjek Srbin iz Hercegovine i mi smo se kroz istoriju uvijek dobro gledali sa Dubrovnikom i iz svega prethodno navedenog se vidi da smo željeli i u tom vremenu ranih devedesetih da takve odnose i zadržimo. Nažalost ne našom voljom, kako nas Hercegovaca, a vjerovatno tako i dubrovčana, stvari su krenule nemilim tokom. Vrijeme je najbolji sudija, tj. Onaj koji upravlja vremenom i Koji je pravedan u sudu svome. Neka vrijeme donese istinu i samo istinu o svemu, pa tako i o ovome krvavom sukobu na prostorima bivše Jugoslavije.
Audio snimak
Šta Vi mislite o ovome?