Borka (82) i Peko (84) Sikimić iz sela Krnjin Kamen, dvadesetak kilometara udaljenog od Ljubinja, proslavili su 60 godina bračnog života u kome su proživjeli dobro i zlo, ali pamte samo ono što je lijepo.

Slavljenici sa sinovima Zdravkom i Slavisom i kcerkama Slavicom i Vasiljkom

Izrodili su Sikimići petoro djece, od kojih danas imaju trinaestoro unučadi i petoro praunučadi i svi su zdravi i veseli.

Osim što su bračni par sa najdužim stažom, Borka i Peko su u Ljubinju poznati i po tome što su i danas najboljeg zdravlja među svojim vršnjacima. To je, šale se Sikimići, jednim dijelom od Boga dato, a jednim dijelom i od čovjeka, kome je opet od Boga rečeno da se čuva, pa će ga i on sam čuvati.

Peko, koji i danas hoda isključivo pješice, čak i kada se iz svoga sela spušta do grada prevaljujući tako dvadesetak kilometara u jednom pravcu za oko tri sata, svoju ženu oslovljava sa "moja Bora".

"Samo mi je jednom rekla 'hoću' i to onda kada je pristala da se uda za mene, a od tada uvijek 'neću', svih ovih godina", šali se Peko, kojega "njegova Bora" gleda uz tobožnji prijekor, navikla, kako kaže, na ovakve njegove šale.

Stariji Ljubinjci tvrde da ih je upravo ta vedrina i sloga održala u dobrom zdravlju. Borku u Ljubinju nazivaju stomatološkim fenomenom jer ima takav osmijeh da i danas može reklamirati pastu za zube.

Kaže da na njenim zubima nikada nije bilo karijesa, osim jednog kutnjaka koga je, iako ga je mogla popraviti, izvadila prošle godine. "Nije život u našim krševitim selima nimalo lak, ali se mi valjda očeličimo, pa budemo zdravi. Hvala bogu, zdrava mi je sva familija", kaže nam Peko koji je šest decenija bračnog života sa Borom proslavio u restoranu "Varduša" u Ljubinju, gdje mu je od petoro djece izostala samo kćerka koja sa porodicom živi u Beogradu.

Prisjetili su se Sikimići na ovom slavlju i svoga nekadašnjeg života u roditeljskoj kući gdje su se u Krnjinom Kamenu bavili stočarstvom i poljoprivredom, bez ikakve mehanizacije, a Peko je kao glava porodice dodatno odlazio i nadničiti u Dubrovačku župu, Trebinjsku šumu, sve do Banata i Ravnih Topolovaca gdje je pedesetih godina prošlog vijeka sa svojom braćom kosio i sakupljao pšenicu umjesto kombajna.

"Za sve to vrijeme se moja Bora borila kod kuće sa djecom. Svugdje nas je doticalo, zbog čega smo valjda ovako i očvrsli i, sada to mogu da kažem, prevalili najteži dio našega bračnoga puta", priča Peko.

Najteže mu je, kaže, što se od nekadašnjih sedam domaćinstava u njihovom selu dim vije još samo iz njihovog odžaka, s tim što i oni zimi odlaze da žive u Ljubinje gdje imaju kuću, ali mu je zato drago što sva njegova unučad jedva čekaju ljetni raspust da ga provedu u Krnjinom Kamenu. Nezavisne