Trebinje je rasadnik fenomenalnih košarkaša, kao što su Danilović, Bodiroga, Radmanović... ali moj prvi izbor u životu bio je klavir. Stalno sam nagovarao roditelje da me pošalju u muzičku školu i na kraju uspeo da sednem za klavir i na najlepši način otkrijem muziku. Istinski kulturološki kamen temeljac u formiranju mojih životnih navika.

milenko savic

Muzika je i danas važan deo mog slobodnog vremena. Naročito rokenrol. Čari sportske pobede okusio sam prvi put u bazenu. Bio sam republički prvak u nekoliko disciplina. Imao sam duge ruke i vršnjaci su teško uspevali da me stignu u vodi. Jednog letnjeg popodneva moj otac je okačio koš na garažu ispred zgrade u kojoj smo živeli i više nije bilo vremena za druge sportove. Sve vreme van škole provodio sam sa društvom igrajući basket. Bila je to ozbiljno iskušenje jer u Hercegovini, naročito u Trebinju, nije lako biti dominantan u uličnom basketu. Ima mnogo talentovanih klinaca koji veruju da su najbolji. Ispod tog koša u komšiluku stekao sam značajno samopouzdanje u životu.

Susret s Medžikom Džonsonom

Otac tragično nastradalog Srđana Aleksića o čijem herojskom podvigu Srdan Golubović danas snima film formirao je košarkaški klub Leotar u Trebinju. Imao je nekoliko iskusnih igrača kojima je pridružio klince od 15, 16 godina. Bio sam među tim klincima i veoma brzo zbog visine ušao sam u kadetsku reprezentaciju SFRJ. Igrali smo turnir u Nemačkoj, u Manhajmu, na kojem je učestvovala i selekcija SAD. Na terenu se pojavio njihov plejmejker visok 2,07... Bili smo šokirani s kojom lakoćom je baratao loptom i upošljavao saigrače. Bio je to Irvin Džonson, kasnije mnogo poznatiji pod NBA nadimkom Medžik. Pozdravili smo se nekoliko puta i tada mi je kazao da ću jednog dana postati cenjeni košarkaš. Ispostavilo se da je dobro procenio. Ne bi bilo lepo da sam izneverio Medžika Džonsona.

Rokenrol i fatalan susret na Akademiji Novi život u velikom gradu bio je za mene veliko iskušenje, ali nisam imao mnogo slobodnog vremena jer tada nije bilo opcije za vanredno pohađanje srednje škole. Osim za treninge i školske obaveze, našao sam vremena za otkrivanje rokenrola. U XI beogradsku gimnaziju išao sam sa Srđan Gojkovićem Giletom koji je kasnije oformio legendarni bend „Električni orgazam“. Poznavao sam Milana Mladenovića, Koju iz „Discipline kičme“... Kada se otvorio klub „Akademija“, u njega je redovno svraćalo tek tridesetak ljudi. Na nekom rok koncertu u „Akademiji“ sam upoznao lepu studentkinju Fakulteta likovnih umetnosti. Bio je to fatalan susret jer smo danas u braku. Jednom je Gile poveo Čavketa i Bananu na utakmicu u Halu sportova na Novom Beogradu. Na zagrevanju mi je prišao policajac jer mu se Gile žalio kako ne mogu da sednu u parter. Zamolio sam redare da ih puste da preskoče u parter i akrobatiku „Električnog orgazma“ pozdravila je navijanjem cela hala. Na toj utakmici je od navijanja „grobara” sa bubnjevima Gile pokupio ideju za početak pesme „Igra rokenrol cela Jugoslavija”.

Partizan moj sistem

Dragan Kićanović je po povratku iz Pariza konsolidovao klub. Partizan je postao sistem u kojem su na ceni posvećenost treningu, lepo ponašanje i izražena vera u pobedu kod igrača. Još 1987. godine govorio je Željku Obradoviću i meni da ćemo jednog dana preuzeti brigu o klubu. On kao trener, a ja kao direktor Partizana. Bilo nam je malo čudno zašto to legendarni Kića govori igračima, ali on je imao viziju. Doveo je Vujoševića za trenera koji je tek godinu dana bio stariji od mene. Sledeće godine smo se našli na fajnal-foru u Belgiji gde sam video neke organizacione propuste koje nisam kasnije kao predsednik dopustio u Istanbulu 1992. godine. Igrači su naslonjeni na rukohvate od sedišta u autobusu punom funkcionera i prijatelja kluba išli na mečeve u Gentu. Usledio je trofej Radivoja Koraća 1989. godine koji sam kao kapiten trijumfalno podigao u Hali sportova na Novom Beogradu. Divac mi je posle dve sekunde oteo trofej iz ruku i odneo ga navijačima na tribinu. Željko mi je u međuvremenu osim najboljeg prijatelja postao i venčani kum. U leto 1991. godine dogovarali smo se da nađemo angažman u istom klubu u inostranstvu. Večerali smo u Klubu književnika sa suprugama, kada nas je oko 11 uveče Kića pozvao kod njega kući da nam nešto važno saopšti. Te noći sam postao direktor Partizana, a Željko trener.

Partizan moj sistem

U društvu Koprivice, Šilobada, Stevanovića, Obradovića i Kićanovića
Trijumf u Istanbulu

Trijumf u Istanbulu je bio pobeda kolektiva. Bili smo hermetički zatvorena grupa ljudi koja možda nekada nije znala u kojem delu Evrope se budi, ali je bila uverena da igra odličnu košarku. Pre utakmice protiv Huventuda u svlačionici sam im kazao da je važno da pruže sve od sebe. Sav napor i koncentracija igrača te sezone slila se u Đorđevićev šut na kraju finala koji ih je učinio besmrtnim. Tada mi je Željko kazao: „Je l‘ ovo moguće? Ja sam mu rekao: „Pobedili smo.” U restoranu gde smo proslavili titulu prvaka Evrope Željko i ja smo se nemo gledali pola sata pre nego što smo shvatili šta se dogodilo.

Blic; Tekst: Aleskandar Nikolić; Foto.M.Metlaš