Najpoznatiji Hercegovački specijaliteti

Raznovrsnost prirodnih resursa i bogatstvo kulturnog nasljeđa Hercegovine posebno su obogaćeni gostoljubivošću i srdačnošću lokalnog stanovištva koje, u skladu sa tradicijom, dočekuje gosta sa bogatom trpezom zdrave i prirodne hrane. Hercegovci su dobri i pažljivi domaćini. U znak dobrodošlice, po starom običaju, širom otvore vrata ili kapiju. Stare kuće su najčešće građene od kamena, a nasred kuhinje se nalazilo ognjište

Kajmak - pravi se tako što se salivene kalice kajmaka stavljaju u kace, redom se soli i čuva u drvenim kacama dok ne sazri. Kajmak u mješinama se naziva stari, a mladi je saliven sa kalica.

Sirevi: Torotan - pravi se od mlijeka sa kalica sa kojih je ubran kajmak; Cijeli sir - od neobranog mlijeka, kada odstoji sa mlijeka se pobere pavlaka; Mladi sir - u svježe, procijeđeno mlijeko se sipa sirište.

Hljeb se najčešće pravi od pšeničnog i kukuruznog brašna (poseban specijalitet predstavlja hljeb ispečen na kamenoj ploči i pod sačem).

Pite zauzimaju značajno mjesto u tradicionalnoj kuhinji, a ono što je bitno izdvojiti za njih jeste da se kore za pitu prave na domaći način zahvaljujući vještim rukama ovdašnjih domaćica. Najčešće se na trpezama mogu naći pite sirnice (od domaćeg sira i jaja), zeljanice (spanać, blitva, a često se pravi od bilja ubranog sa pašnjaka) i pita od krompira.

Cicvara sa medom - omiljeni specijalitet žitelja ovog područja. Cicvara se sprema od pšeničnog brašna i začinjava se sirom, kajmakom, maslom ili uljem.

Pura (kačamak) - sprema se od kukuruznog brašna tako što se u vrelu vodu sipa brašno, a kada prokuva posoli se i odlije višak vode, zatim se miješa puračom (drvenom kašikom), doda se sir i maslo, a može se jesti i sa dodatkom kajmaka ili kiselog mlijeka.

Uštipci ili priganice - prave se od pšeničnog brašna i prže na ulju u tavi, služe se tople sa sirom, mladim kajmakom, džemom ili pekmezom.
Prijesnac - pšenično ili kukuruzno brašno zamijesi se sa mlijekom, dodaju se kajmak, sir, jaja i to se ispeče.

Lojanica - prijesnac u koji se dodaje loj, a zeljanica je prijesnac sa raznim zeljem: koprivom, blitvom, spanaćem.

Krompir - pripremljen na razne načine: kuvan ili pečen u rerni, jede se sa sirom i kajmakom. Posebnu poslasticu predstavlja kada je preliven kajmakom i pečen u rerni ili pod sačem.

Jagnjeće meso ispod sača i na ražnju. Sač je veliki metalni poklopac u obliku plitkog zvona kojim se prekriva tijesto za hljeb ili meso za pečenje, a na koji se potom nabacuje pepeo i žar. Restorani širom Hercegovine zadržali su ovaj tradicionalan način pečenja ispod sača. Ovako pripremljeno meso ostaje sočno, a krompir se bogati ukusom mesa.

Jareće pečenje i kuvana jaretina

Teletina lešo

Jagnjetina lešo

Tradicionalno spremanje suvog mesa za duge hladne zime sačuvano je od zaborava i još uvijek se priprema po metodologiji koja se koristi od davnina. Pršut se pravi od svinjskog mesa, a sušena govedina, ovčje suvo meso i kobasica su takođe neizostavni na trpezi.

Čorbe: Seljačka čorba sa mesom - kuva se sa jagnjećim mesom, uz domaću tjesteninu, krompir i kajmak. Seljačka čorba bez mesa. Čorba od koprive - cijenjeno jelo zbog svojih ljekovitih svojstava.

Riba - pastrmka (potočarka) nadaleko poznat hercegovački specijalitet.

Pečurke - svježe ubrane sa pašnjaka, omiljena su poslastica kod stanovništva i u domaćim restoranima. Načini spremanja su različiti: na žaru, sa kajmakom, u čorbi. Najčešće su to vrganj, šampinjoni.

Med: Proizvodnja meda na prostorima Hercegovine je u velikom razvoju. Bogatstvo biljaka, šuma i kvalitetnih voda pruža pčelama zdravo okruženje. Poznato je da se ovdašnji med i med u saću ne koriste samo u funkciji ishrane već i lijeka. Napici se prave od plodova ubranih sa pašnjaka i šuma: sok od drenjina, sok od zove i maline, čajevi (lipa. šipurak, kantarion.), medovina, rasol.

Vina

Zapise o hercegovačkim vinima nalazimo u srednjem vijeku, a prvi kontingent izvezen je preko Trsta u Evropu 1883. godine. O kvalitetu hercegovačkih vina svjedoče mnoge medalje koje su im dodjeljivane na međunarodnim izložbama vina.

Prve zlatne medalje dodijeljene su 1898. i 1900. u Beču, 1901. u Parizu i 1903. u Londonu. Karakterističan podatak za ovaj lokalitet jeste da su Mađari, kao iskusni vinogradari, 1892. podigli vinogradarske plantaže na 12 hektara, a nešto kasnije i podrum vina. Lastvanskim vinom žilavka, izuzetnog kvaliteta, snabdijevao se habzburški dvor u Beču. Pred početak I svjetskog rata Mađari su svoje vinograde i podrum vina prodali Šćepu Vujičiću, koji nastavlja tradiciju proizvodnje kvalitetnih vina.