Jovan jovanovic.jpeg

Jovan je rođen u Trebinju, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Kao dječak trenirao je košarku i odbojku i maštao o sportskoj karijeri, ali se taj put promijenio odlaskom na studije ekonomije u Podgoricu. Upravo tamo, odlazeći gotovo svake večeri u pozorište, zaljubio se u scensku umjetnost i u njemu se rodila ideja da pokuša sa glumom.

Godine 2014. našao se u užem izboru na prijemnom ispitu Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu, ali tada nije uspio da se upiše. Nakon godine pauze i potvrđene odluke da se bavi glumom, 2015. godine dobija podršku profesora Dragana Petrovića Peleta i počinje studije koje je okončao 2019. diplomskom predstavom „Ay Carmela“. Za najboljeg studenta generacije dobio je nagradu „Mata Milošević“, nakon čega su se i druga priznanja nastavila nizati.

Već nekoliko godina igra u popularnoj predstavi „Osama – kasaba u Njujorku“ u Zvezdara teatru. U oktobru 2022. godine reditelj Jagoš Marković poziva ga u Narodno pozorište i povjerava mu ulogu u „Magbetu“, čime su mu otvorena vrata ove kuće, čiji stalni član postaje u junu 2023. godine.

Iako je uspjeh ostvario relativno mlad, Jovan ostavlja utisak čovjeka koji njeguje tradicionalne vrijednosti i mirnoću u vremenu užurbane svakodnevice. Kaže da za to najviše duguje majci, koja je oduvijek insistirala da on i sestra prije svega budu kulturni i vaspitani ljudi, bez obzira na ocjene i rezultate.

Govoreći o pristojnosti i pritiscima društva, ističe da ne postoji univerzalan recept, već da je sve stvar mjere, karaktera i samokontrole, kao i sposobnosti da se prepozna trenutak kada treba nešto reći, a kada je bolje ćutati.

Njegova visina, gotovo dva metra, nekada je bila prednost u sportu, ali se u glumačkom pozivu često pokazala kao izazov. Ipak, naučio je da to prihvati kao dio sebe, prilagođava se i traži rješenja, bez odricanja od sopstvenog identiteta.

Do svoje tridesete godine Jovan je ostvario zapažene uloge u serijama „Čudne ljubavi“, „Vojna akademija“, „Žigosani u reketu“ i „Sjenke nad Balkanom“, kao i u više filmova, a posebne emocije izazvao je ulogom u „Čuvarima formule“.

U njegovim nastupima osjeća se i doza sjete i dubine, što i sam povezuje sa činjenicom da je vrlo rano ostao bez oca. Kaže da takav gubitak u djetinjstvu ostavlja trag, ali i gradi snagu, jer je porodica uložila veliki napor da ljubavi i podrške ne nedostaje.

Posebno mjesto u njegovom životu ima sestra, za koju je vrlo rano preuzeo zaštitničku ulogu. Ističe da je odrastanje uz „posebno dijete sa običnim potrebama“ privilegija, jer vraća čovjeka osnovnim vrijednostima – ljubavi, pažnji i iskrenoj radosti. Za Jovana, upravo taj odnos predstavlja stalni podsjetnik na ono što je u životu zaista važno.