U prepunom dvorištu Muzeja Hercegovine promovisana je knjiga vladike Grigorija "Stranac u šumi".
Ova knjiga je plod vladikinog iskustva stečenog u monaštvu, a monah je bio sedam godina u manastirima Ostrog i Tvrdoš, prije nego što je izabran na tron Svetog Save.
Prema riječima autora, ova knjiga je ujedno omaž onima koji su trajno oblikovali njegovu ličnost i bez kojih bi monaški život bio nezamisliv.
Treća autorova knjiga razlikuje se od prethodne dvije zato što je morao napraviti jedan lik koji ne postoji. To je bio veliki izazov jer postojanje je najveći dar i kad pisac pokuša da bude kreator nekoga lika može da bude uspješan ili neuspješan.
"Meni se čini da je taj lik živ jer me ljudi pitaju ko je taj čovjek. To je moj neki prelaz iz realizma do onog što je u književnosti fikcija. Postoje mnogi izazovi i na drugima je da govore. Taj lik je jedan iskusan čovjek, pomalo arogantan, pomalo pametan, ali što je glavna njegova karakteristika je da je iskusan i razgovara sa neiskusnim. To čini priču zanimljivijom jer sam želio da završim tu svoju priču o monašenju koja je započela krajem druge knjige 'Nebeska dvorišta' kada sam se zamonašio", objasnio je vladika Grigorije.
Stranci u šumi su svi – naglašava vladika Grigorije, a Ostrog kao mjesto radnje je izabrao zato što mu je to mjesto novog rođenja, monašenja.
"Šuma može biti prava šuma, a može biti šuma ljudi, zgrada, auta i čovjek uvijek traži samog sebe u toj šumi. Uvijek ga je strah da ne izgubi sebe. Šuma je meni zanimljiva kao pojava, fenomen, pojam, jer je u šumi čovjeku istovremeno prijatno i neprijatno. Upravo kao u ovome svijetu i životu. Dijalozi su izazov ove knjige, a i to je jedna od novina zato što mi je neko rekao 'teško je pisati dijaloge'. U suštini sam pokušao kako će to ići. Dijalozi su teški zato što mi nekad kad pričamo sami sa sobom mislimo da je odlično, a kad stavimo na papir onda vidimo da nije baš tako", objasnio je vladika Grigorije.
Književnik Elis Bektaš, koji je ujedno bio i moderator večere, rekao jr da je knjiga "Stranac u šumi" na granici fascinantnosti u pogledu njene iskrenosti i hrabrosti.
"Ovom kao i sa prethodne dvije knjige vladika Grigorije ispisuje jedno svjedočanstvo ličnog putovanja. Pored toga, on čini jednu izuzetno hrabru stvar – koncept ispovijesti iz prostora ličnog, intimnog, vraća tamo gdje je i počela. U ranom hrišćanstvu ispovijed je bila javna kategorija i samo takva ima društveni značaj. Kada se ljudi okupe, kada smognu hrabrost da progovore pred bližnjima – i to je značaj knjige. Dok sam čitao knjigu imponovalo mi je način na koji vladika Grigorije kao pisac pristupa pojmovima. On barata pojmovima koji su svakodnevni, ali kroz njegovo pisanje i hod prema samome sebi mi osjetimo kako se sadržaj tih pojmova mijenja", kazao je Bektaš.
O knjizi su govorili i sveštenik Nikola Pejović, starješina Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici i fra Iko Skoko.
Šta Vi mislite o ovome?