Obilježene 33 godine od egzodusa Srba iz Mostara

U Staroj crkvi u Mostaru danas je služen pomen, a u rijeku Bunu bačeno cvijeće u znak sjećanja na 33 godine od egzodusa srpskog naroda iz ovog grada i doline Neretve, kada je stradalo 431 lice, a više od 30.000 ljudi napustilo svoje domove.

Predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Nevesinja Aljonka Dželetović rekla je da ovaj dan budi teška osjećanja koja su za porodice veliko breme.

"Sjećanja na ovaj dan su užasna. Sve što je bilo srpsko je gorjelo, uključujući i Sabornu crkvu. Mnogo civila je stradalo, a mnogo ljudi koji su nosili srpsko ime i prezime je zarobljeno i trebalo je da budu ubijeni ili odvedeni u jedno od 20 mjesta zatočenja u Mostaru", navela je ona.

Ukazala je da je hiljadu ljudi prošlo kroz logore, a 431 lice srpske nacionalnosti je nestalo, neki su izašli iz logora nakon što su prošli torture, a do danas se traže 82 lica srpske nacionalnosti.

Dželetovićeva, čiji je brat Milenko Milović kao vojnik Vojske Republike Srpske nestao i njegovo tijelo do danas nije pronađeno, naglasila je da je proces traganja za nestalim Srbima stao, ali da porodice ne odustaju.

Ona je navela da je organizacija porodica traganjem i mukotrpnim radom došla do imena nalogodavaca i onih koji su ih odveli, ali tužilaštvo je, kao i obično, slijepo i nijemo na te dokaze, video-materijale i imena.

"Ne znam šta im treba ako imamo fotografije sa lica mjesta na kojima se vide jasno lica učesnika", rekla je Dželetovićeva i dodala da tužilaštvo te informacije čuva u ladicama zato što je neko moćan stavio ruku na to.

Predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Isidora Graorac rekla je da je porazno to što se pitanjem nestalih skoro niko ne bavi i da je sve manje onih koji žele da se ono i pokrene.

Graorčeva je navela da se danas u Republici Srpskoj traga za 1.627 lica, a da je u kosturnicama veliki broj posmrtnih ostataka koji nisu identifikovani, na šta će u narednom periodu biti stavljen akcenat.

Nataša Okuka, još traži oca koji je, kako je ispričala, nestao krajem aprila 1992. u Mostaru i da od tada nemaju nikakvih informacija.

Milenka Brstina je na Buni u jednom danu izgubila muža, djevera, a tada je stradao i njihov brata od strica, dok je treći brat njenog muža prošao je torturu u logorima Lora u Splitu i Dretelj u Čapljini. Umro je godinu i po dana nakon razmjene od posljedica prebijanja i torture.

Za njenim mužem i djeverom i danas se traga, a jedino što je razmijenjeno je, kako kaže, glava njihovog rođaka.

"Nakon toga su zvali da se prihvati još jedan dio tijela i dva puta smo obavljali sahranu", rekla je Brstina.

Srećko Stević iz Hodbine, koji je do 1992. živio u Mostaru, ispričao je da su njegovi roditelji odvedeni sa kućnog praga i ubijeni u Kosoru kod Blagaja.

"Imao sam sreću da sam ih našao i sahranio, ali sam ljut na tužilaštvo jer je istraga bila došla do kraja i oni su je obustavili, kao zbog nedostatka dokaza", priča Stević.

Predrag Lozo, istoričar porijeklom iz Mostara koji se dugi niz godina bavi stradanjima Srba u ovom gradu, rekao je da su Srbi u Mostaru preživjeli težak period, ne samo progona i zatvaranja u više od 40 mjesta i pljačkanja, već su se suočili sa identitetskim pritiskom uništavanja i tragova njihovog postojanja na ovim prostorima.

On je istakao da je 598 srpskih žrtava iz doline Neretve samo dio ove patnje, jer je cilj bio etničko čišćenje cijele zajednice sa ovih prostora.

Lozo je rekao da se i danas mala srpska zajednica u Mostaru bori da se ne zaboravi srpsko stradanje 1992. godine koje se dešavalo u više talasa.

"Mostar jeste simbol stradanja Srba, ali je on i dalje ostao na svu sreću mjesto srpske kulture, tradicije i nacionalnog identiteta i te žrtve jesu opomena, ne da bi smo mrzili ili svetili se već da bi svjedočili svoje postojanje na ovim prostorima", poručio je Lozo.

Starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru Duško Kojić istakao je da stradanje nije posljednja riječ već da poslije stradanja dolazi vaskrsenje.

"Možda u Sabornoj crkvi nemamo do kraja obnovljene zidove, možda nemamo sva kandila, ali svijetli kandilo vjere u gradu. To je ova zajednica koja je i danas došla da se sjeti postradalih i koja će i sutra nastaviti da ovđe živi hrišćanskim životom", rekao je paroh Kojić.

Obilježavanju stradanja u Mostaru prisustvovali su konzul Srbije u Mostaru Petar Špadijer, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Ognjen Kuljić, predsjednik SNSD-a u Mostaru Velibor Milivojević, predstavnici boračkih udruženja i predstavnici Kancelarije Vlade Republike Srpske u Mostaru.

Program obilježavanja nastavljen je polaganjem cvijeća na Spomenik slobode u Nevesinju i obilaskom Spomen-sobe, te polaganjem cvijeća na Spomen-kosturnicu u Nevesinju.

Jun 1992. godine trajno je urezan u sjećanje srpskog naroda iz doline Neretve kada je u nekoliko dana od Čapljine do Bradine protjerano više od 30.000 Srba, zapaljena i uništena većina imovine, a više stotina lica poginulo i nestalo.

Na današnji dan zapaljena je i Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru, tada najveća pravoslavna bogomolja na Balkanu.

Prilikom velike vojne akcije Hrvatske vojske, HVO-a i HOS-a, kojom je komandovao general Janko Bobetko, došlo je do egzodusa i velikog stradanja Srba u dolini Neretve.

Napadi su počeli 7. juna na Domanovićima, a 14. i 15. juna vodile su se borbe u gradskoj zoni Mostara. Nakon što je 15. juna zapaljena Saborna crkva, zapaljeni su i svi pravoslavni hramovi u dolini Neretve. Do 18. juna većina srpskog stanovništva Mostara protjerana je iz svoga grada.

U junu je zapaljen i porušen manastir Žitomislić i Stara crkva Presvete Bogorodice.

Nakon toga u Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj oštećen je i devastiran najmanje 81 objekat Srpske pravoslavne crkve. Od ovoga broja njih 24 nalazili su se na području opštine Mostar.

Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, u regiji Hercegovina smrtno je stradalo 1.576 lica.

Na području opštine Mostar smrtno je stradalo 526 lica srpske nacionalnosti i to 380 vojnika i 146 civila, a još se traga za 83 lica.

Prema preliminarnim rezultatima istraživanja na teritoriji Mostara postojalo je deset logora i mjesta zatočenja za Srbe.

Srbi iz Mostara odvođeni su i u logore u drugim opštinama, te je evidentirano da su mostarski Srbi zatvarani u najmanje 28 logora. Ovi podaci ne obuhvataju mjesta zatočenja koja su se nalazila u privatnim objektima, gdje su Srbi zatvarani pojedinačno ili u manjim grupama.

Najzloglasnija mučilišta bila su nekadašnja vojna ambulanta, sjedište HOS-a, zatvor "Ćelovina" u Mostaru, ali i logor "Dretelj" u Čapljini, logor u Ljubuškom, te zloglasni logor "Lora" u Splitu.

Prema do sada obrađenim podacima, tokom rata u velikim razmjenama između zaraćenih strana evidentirano je najmanje 843 zatočenih osoba srpske nacionalnosti iz Mostara i drugih mjesta u dolini Neretve.

Kada su u pitanju sudski procesi za zločine nad Srbima u Mostaru, pred Sudom BiH vođena su dva procesa za zločine u logoru "Dretelj". U ovim procesima pravosnažno je osuđeno šest lica.

Ostali postupci vodili su se ili se trenutno vode za zločine nad Srbima u dolini Neretve i odnose se uglavnom na zločine počinjene na području opštine Konjic.

Osim uništavanja materijalnih tragova kulture, identiteta i spomeničke baštine srpski narod pretrpio je i veliku materijalnu štetu, s obzirom na to da je najveći broj objekata koji se nalazio u privatnom vlasništvu bio zapaljen, opljačkan, oštećen ili uzurpiran.

Ukupna materijalna šteta nikada nije s preciznošću utvrđena.

Političke i vojne okolnosti koje su dovele do egzodusa i stradanja Srba iz doline Neretve još su nerazjašnjene.