Praznik Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca, 12. maja 2025. ljeta Gospodnjeg, toržestveno i molitveno je proslavljen u ostroškoj svetinji.
Svetom arhijerejskom liturgijom, na platou ispred Gornjeg Ostroga, načalstvovao je Njegovo viskopreosveštenstvo arhiepiskop cetinjski, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, uz sasluženje visokopreosvećene gospode mitropolita kalavritsko-egialijskog Jeronima i arhiepiskopa diseldorfsko-berlinskog mitropolita njemačkog Grigorija, preosvećene gospode episkopa: vašingtonsko-njujorškog i istočnoameričkog Irineja, bihaćko-petrovačkog Sergija, buenosajreskog i južno-centralnoameričkog Kirila, dioklijskog Pajsija, brojnog sveštenstva i sveštenomonaštva iz više eparhija naše Crkve, uz molitveno učešće vjernog naroda.
Nakon pročitanog jevanđelskog začala, sabrane je riječima praznične besjede poučio visokopreosvećeni mitropolit Grigorije.
Nakon što su osveštani slavski prinosi i prerezani kolači u slavu Božiju i čast Ostroškog Čudotvorca, koje su prinijeli ostroška bratija i današnji svečari, praznik je čestitao visokopreosvećeni mitropolit Joanikije.
Potom se vjernima obratio visokopreosvećeni mitropolit kalavritsko-egialijski Jeronim.
Tokom Svete službe Božije, kivotu Svetog Vasilija na poklonjenje u molitvenom hodu su prilazili brojni vjernici, koji od juče pristižu iz svih krajeva ne samo Crne Gore, Srbije i Republike Srpske već cijele pravoslavne vaseljene.
Besjede arhijereja na praznik Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca, 12. maja 2025. ljeta Gospodnjeg
Visokopreosvećeni Mitropolit Grigorije: Niko nije nevidljiv za Hrista
Hristos voskrese!
Dragi vladiko, Mitropolite, oče i brate naš i učitelju i slugo Božiji, draga braćo i saslužitelji, draga braćo i sestre,
Juče smo čitali ono potresno Jevanđelje o raslabljenome – o čovjeku koji je trideset i osam godina ležao pored banje Vitezde, i nije imao nikoga da ga spusti u vodu kako bi bio iscijeljen. A onda je naišao Hristos.
Na prvi pogled, ta priča je o jednom čovjeku – jednoj sudbini, jednom bolu, jednom čudu. Ali ko ima srce budno i uho duhovno, zna: u tom čovjeku ležimo svi mi.
Jer ko od nas, u dubini duše, nije taj raslabljeni što već toliko godina čeka pokret, čeka pogled, čudo – a ono nikako da dođe? Svi mi koji smo makar jednom bili nevidljivi u gomili, nepomični u srcu, zatvoreni u sebe – znamo tu bol.
Ta bol je u srcu svakoga ko se danas osjeća usamljeno. Ko, možda, danima ne prozbori ni sa kim. Ko više ne vjeruje da može nekome biti važan. Kome više niko ne dolazi. Ko se osmjehuje na društvenim mrežama, a u sobi – plače. Ili samo ćuti.
Mnogi od nas su – baš kao taj raslabljeni čovjek iz Jevanđelja – iznutra slomljeni. Ne samo tijelom već mnogo dublje – voljom, srcem, nadom. I nekako se naviknemo na tu svoju slabost. Počnemo da živimo s njom kao s nečim normalnim. Kao da ne može biti drugačije. I malo-pomalo, izgubimo i nadu, i želju, i vjeru.
Raslabljenost toga čovjeka nije samo tjelesna. To je raslabljenost duše. Umoran od čekanja, on se navikao na bolest. Kao što se i mi nekad naviknemo na svoja očajanja, na mrak koji traje toliko dugo da počnemo vjerovati da svjetlosti i nema.
Ali Hristos – On ne čeka da ga neko dozove. Ne ide samo tamo gdje su zdravi i radosni. On ide pravo tom čovjeku – najzaboravljenijem, najusamljenijem – i prvo što ga pita nije: šta si zgriješio, nego: „Hoćeš li zdrav biti?“
Kakvo, naizgled, čudno pitanje. Zar ne vidi da čovjek leži nemoćan? Ali Hristos zna dubinu ljudskog srca. Zna da ponekad najveća bol nije u tijelu, nego u slomljenoj volji. Zna i da čuda nisu uvijek dovoljna. Hristos zna da postoji nešto što ni On, u svojoj svemoći, ne dira na silu: a to je sloboda čovjekova. Volja.
Jer, da – moguće je da ne želimo da ozdravimo. Da se naviknemo na tamu. Da nam ona postane kuća, utočište. Da bolest postane izgovor. Zaklon od života i odgovornosti. Zato nas Gospod prvo pita: „Hoćeš li?“
I šta se onda dešava? Raslabljeni ozdravi – ali ne zna ko ga je iscijelio. Tako je i s nama – Bog djeluje u našem životu i kada mi toga nismo svjesni. On nam pošalje čovjeka. Poruku. Pogled. Njegov dah nas dotakne kroz riječ prijatelja, slučajnog poznanika, kroz trenutak tišine. Neko se sjeti nas. I to nije slučajno – to je milost Njegova.
On dolazi na našu praznu klupu u parku. U naše sobe. U naše umorne misli. U samoću. I pita: Hoćeš li da oživiš? Da ponovo voliš, da se nasmiješ, da ustaneš?
I ne pita jesmo li dostojni. Samo traži od nas jedan odgovor – jedno čudesno DA. Jedan pokret iznutra, ma koliko tih. Ali ako je iskren – biće dovoljan.
Hristos nas ne spasava kao predmete. On nas podiže kao ličnosti. Želi ne samo da nas iscijeli nego da nas probudi. Da nas učini živima. A biti živ znači htjeti. Slobodno reći: ,,Da, Gospode“. I On će učiniti ostalo.
Ali zapitajmo se – koliko nas danas zaista želi da ozdravi? Koliko nas je spremno da se odrekne poznatog mraka, navika, gorčine, samoće? Jer ozdraviti znači primiti život. Ponijeti krst. Prihvatiti druge. Oprostiti. Mijenjati se. Biti u zajednici.
Da, znam, nije lako. Ali nikada ne smijemo povjerovati laži da smo sami. Niko od nas nije nevidljiv za Hrista. Niko nije suvišan. On ide pravo onome koga su svi zaboravili – jer Njemu su svi važni. I tebi, brate, sestro, danas govori isto što i onom čovjeku u Vitezdi prije dvije hiljade godina: „Ustani.“ I kada ustaneš, nosi svoj odar – ne više kao teret, nego kao svjedočanstvo. Ne stidi se onoga što si preživio. Nosi to kao znak da si pobijedio, da si nadjačao tamu u sebi. Da te je milost dodirnula.
Jevanđelje je svjetlost za sve koji danas hodaju u tami samoće. Vi niste zaboravljeni. Bog nije otišao. On je tu, s nama. Ista riječ i nama danas odjekuje: „Hoćeš li zdrav biti?“ Ako hoćeš – ustani. Ako ne možeš sam – reci mu. On će doći. Ali ako nećeš – ni čudo ne pomaže. Gospod te neće silom iscijeliti. On čeka tvoj pristanak.
I dokaz svega toga, dokaz Jevanđelja, a naročito riječi koje smo čuli, jeste Svetitelj oko čijeg svetog odra smo se danas sabrali. Sveti Vasilije, koji je poslušao Jevanđelje i sasvim – zauvijek – u srce svoje primio Hrista. Zato je mogao – već za života a potom i nakon svoga predstavljenja, do dana današnjega – ići u susret bolnima, žalosnima, uzetima, od svih ostavljenima – osim od Boga – i iscjeljivati ih i podizati.
I ne samo iscjeljivati nego im – u najdubljem hrišćanskom smislu – služiti. Evo, pogledajte oko sebe. Šta vidite? Stijenje, kamen, sila. Neprobojni zid stvaran milionima godina. I taj neprobojni zid izdubilo je i u njemu se ugnijezdilo jedno srce, ugnijezdilo se da ga zauvijek grije iznutra. Srce čovjeka koji je cijeli svoj zemaljski vijek pomagao i služio drugima. Sve što znamo o Svetom Vasiliju u ovu rečenicu staje i nju potvrđuje. Ljudi bježe od služenja, a Sveti Vasilije je u njemu nalazio utočište. Razorili su mu episkopski tron i hram, on je svoje episkopstvo smjestio u pećinu i pećina je postala hram. Otimali su mu crkve i manastire, on sam je postao živa crkva, u kojoj i oko koje se sabira mnoštvo ne znajući ni za jednu od granica kojom se ljudi dijele: ni za granicu narodnosti, ni za granicu vjere, ni za granicu smrti. To je ta mjera služenja i ljudskosti i pred njom, ispovijedam vam se, ja i danas drhtim, kao i onda, ako ne i više nego onda, kada sam u ovoj pećini, prije više od trideset godina, primio monaški postrig.
Zato svi mi, kao hrišćani, kao Crkva, ugledajući se na Hrista i Svetog Vasilija, ne smijemo dopustiti da pored nas neko godinama leži – a da ga ne vidimo. Neka u nama bude srce Hristovo, srce Vasilijevo: koje ide, pita, podiže, služi i ne osuđuje.
A kada mi budemo taj raslabljeni, ne zaboravimo: Bog nas neće zaobići. Samo mu otvorimo bar jednu pukotinu nade u srcu svom. I On će ući. Ući će i podići će nas – ne samo na noge nego u ljubav. U radost. U vječnost.
Bog, mili moji, ne zaobilazi čovjeka. Ali čovjek, nažalost, često zaobiđe i Boga i samog sebe. Zato ne odlažimo. Ne čekajmo da se voda uzburka i da nas neko spusti u nju. U nama već odjekuje Riječ. Riječ Hristova. Otvori dušu. Poslušaj. Povjeruj.
Zato ne stojte, draga braćo i sestre, danas na ovom svetom mjestu tek tako. Čujte onu najvažniju riječ koja kaže – ustani! Neka se u tebi pokrene sve, i neka hvali Gospoda! Ustani, uzmi odar svoj, i pođi – jer za život si stvoren, a ne za smrt!
Zato govorimo i pjevamo: Hristos voskrese i nama darova život vječni! Amin.
Mitropolit Joanikije: Ovaj sabor pokazuje da Sveti Vasilije nije samo srpski nego vaseljenski svetitelj
Hristos vaskrse!
Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac zapisao je vrlo kratko da je došao u hladnu ostrošku stijenu radi toplote Božije – ta toplota je blagodat Presvetoga Duha koja je ispunila i osnažila njegovu dušu. Kao što su se Sveti apostoli obukli u silu sa visine, u silu Božije istine, pravde i ljubavi, tako se i Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac ispunio Božije ljubavi i Božije milosti, istine i pravde i zasijao svojim životom, svojim vrlinama. Zasijao milošću i svijetlošću Božijom i ostao kao stub ognjen oko koga se narod okuplja u najtežim vremenima. Tako je on živio za života, ali njegova biografija je mnogo opširnija od kad je otišao u naručje Božije i ona se stalno dopisuje. I ovaj današnji dan, svakako, ulazi u biografiju Svetoga Vasilija Ostroškoga.
Učinio je mnoga čudesa i za vrijeme svoga zemaljskoga života, a još mnogo više poslije svoje blažene končine kad ga je Gospod proslavio i njegove svete mošti učinio izvorom blagodati Svetoga Duha. Njegov ćivot svešteni ima silu groba Gospodnjega oko koga se okupljamo.
I evo danas ovdje smo sabrani u ljubavi Božijoj oko ćivota Svetoga Vasilija Ostroškoga sa raznih strana. Gledamo ovu djecu i omladinu kako su rijekama dolazili pješke ne samo od Podgorice, Nikšića, Kosijereva, nego i od Nevesinja i od Užica i od Beograda. Evo, danas ovdje ovaj mali sabor episkopa pod manastirom Ostrogom pokazuje zapravo da je Sveti Vasilije ne samo srpski svetitelj nego i vaseljenski. Poštuju ga svi krajevi zemaljski i gdje god se neko moli Svetome Vasiliju, da li ovdje kod njegovih svetih moštiju, da li negdje daleko u Evropi ili još dalje u Americi i Australiji, svuda on stiže i tješi, miluje i hrabri, podiže i iscjeljuje i vaskrsava. Jer duša koja prebiva u tami, ona je u stanju smrti iako čovjek može živjeti, ali ako je bez vjere to je samo jedno mučenje duše. A kada se duša ljudska ispuni vjerom i Božijom milošću i ljubavlju, ona dobija novi život i prelazi zapravo iz smrti u život – doživljava vaskrsenje Hristovo.
I evo u svjetlosti praznika Vaskrsenja Hristovoga, ovdje su se sabrali arhijereji kod Svetoga arhijereja Svetoga Vasilija Ostroškoga. Naš dragi u Hristu brat vladika Jeronim iz Atinske arhiepiskopije, sa Peloponeza i stare Sparte, tamo gdje su bili veliki junaci, a sada su tamo junaci duha kao što je naš vladika Jeronim, koji nam je donio veliku ljubav, i svoju i svoga sveštenstva i monaštva i vjernog naroda. Isto tako naše drage vladike – vladika Grigorije koji je tako lijepo besjedio, naš dragi vladika Irinej i takođe vama drage i poznate vladike Sergije, Kirilo i Pajsije.
Posebno želim da se zahvalim Visokopreosvećenom Mitropolitu Jeronimu. On lijepo zna srpski jezik, završio je Teološki fakultet u Beogradu, studirao je kod našega blaženopočivšega Mitropolita Amfilohija i ostalih naših poznatih arhijereja i profesora. I ranije je dolazio ovdje, ali, koliko znam, prvi put kao Mitropolit i na tome mu blagodarimo od svega srca. Ovo su dani Pashe Hristove kada se svi sabiramo i kada se obnavlja naše zajedništvo Vaskrsenjem Hristovim. I nema ljepšega perioda u godini da se saberemo, nego baš u ove dane Vaskrsenja Hristovoga, a u te dane uvijek dolazi nam i Sveti Vasilije Ostroški – pa praznujemo i Vaskrsenje Hristovo i spomen Svetoga Vasilija Ostroškoga.
Dragi vladiko Jeronime, od sve duše i od sveg srca Vam bratsko hvala na Vašoj ljubavi, hvala Vam što nas niste zaboravili, hvala što ste se odazvali našem pozivu i donijeli ste nam veliku ljubav, veliku radost. Vi ste danas ovu svetu službu ukrasili svojom molitvom i svojim učešćem i svojom ljubavlju, da bi Vas Gospod molitvama Svetoga Vasilija Ostroškoga nagradio i ukrijepio i osnažio u vašim bogougodnim djelima u Vašoj svetoj arhierejskoj službi kao arhipastira Hristovoga i vjernoga stada Božijega.
Hristos anesti!
Visokopreosvećeni Mitropolit Jeronim: Najvažnije je da u srcu svome nosite Hrista
Prije svega želim da se zahvalim Mitropolitu Joanikuju na pozivu i prilici da budemo ovih dana u ovoj svetoj Mitropoliji, na velikoj slavi – prazniku Svetog Vasilija Ostroškog.
Dali ste nam mnogo radosti, uzeli smo mnogo blagoslova koje ćemo prenijeti našoj Eparhiji, vjernicima u našoj parohiji. Htio bih da se zahvalim svim mitropolima i episkopima, koji su bili juče i danas ovdje, i cijelom narodu, naročito omladini koja je zlatna nada za otadžbinu i ne samo za vašu otadžbinu, to sam rekao i na svojoj hirotoniji, omladina je najvažnija, omladina je zlatna nada za cijeli svijet.
Dolaze vremena kada će naša omladina ispovijedati Hrista i našu vjeru. Ovdje smo doživjeli da gledamo svojim očima kako hiljade i hiljade mladića i djevojaka iz svih krajeva dolaze da se poklone svome zaštitniku i molitveniku pred Bogom – Svetom Vasiliju.
Braćo i sestre, molim vas da ovo dobro zapamtite, čuvajte u svome srcu Hrista jer je to jedina nada koja vas nikad neće prodati, izdati, predati i to ste čuli od svoga pastira vladike Joanikija i od nas danas svih ovdje. To je najvažnije da u srcu svome nosite Hrista jer vas on nikad neće prodati, izdati.
Kao što je rekao rekao Mitropolit Joanikije, kao što je rekao Mitropolit Grigorije u besjedi, važno je da svoju slobodu predate Bogu, odnosno da kažete: hoću da budem zdrav, hoću da budem živ, i On će onda to učiniti.
Još jednom hoću da zahvalim Mitropolitu, sveštenstvu, igumanu i svima vama vjernima što sam mogao da učestvujem u jednom ovakvom prazniku i da vas podsjetim da su Jelini – Grci uvijek bili uz vas, naročito u ona teška vremena, u vremena ratova.
Kao što smo mi tada bili uz vas kad su vas bombardovali ljudi koji nisu u svome srcu nosili Hrista, niti imali vjere, da vi sad budete uz nas kad mi vodimo jedan drugi rat, rat protiv sekularizma… kada vlast ikone drevne stavlja u pinakoteke, u muzeje, a ne tamo gdje im je mjesto, zato što hoće da pretvore naše pravoslavlje u muzej, a ne da ono bude ono što jeste. Naravno, to neće moći.
Oni koji su kod nas na vlasti mrze i Bogorodicu i Boga i svetitelje. E, pa ja im kažem da dođu u Crnu Goru da vide kako ljudi, kako narod, kako omladina vjeruje u Boga i da se od toga nauče i da se pokaju za svoje grijehe. Oni koji vladaju, oni uvijek računaju na naš strah, a ja vam kažem – podignite svoj krst i ne bojte se njih. Oni su slabi i nemoćni – pobijedićete. Pravda će pobijediti!
Hristos Vaskrse!
Šta Vi mislite o ovome?