Tog proljeća je bilo tačno 150 godina otkada ljudi počeše da prelaze preko mosta, zadužbine presvijetlog vezira, Mehmed-paše Sokolovića. Iako asimetrična, lijepa kamena građevina sa dva velika centralna luka, premostila je obale Ponornice. Most se nalazio nekoliko kilometara uzvodno od samog gradskog utvrđenja – Ban Vira. Već tada je nazivan Arslanagića mostom, po Arslan-agi, poturčenjaku iz plemena Perovića, koji je ubirao mostarinu, i koji se sa užom i širom porodicom naselio u njegovoj okolini. Jedna polu-luda Ciganka bez lijevog oka, iz Počitelja, pristigla je u grad, gdje je živjela malo od milostinje, a malo od gledanja u karte i gatanja u fildžan, u svom proročanskom transu je Arslan-agi rekla da će za manje od trista godina, neki ljudi, most rashelaćiti i opet sastaviti, dva kilometra uniže!? I ne samo to, već i da će ga malo kasnije i prekrstiti u Perovića most! Umjesto nagrade za predskazanje, dobila je od age dvije po turu, i otjerana prema gradu.
A Gradom je te, 1724. godine, upravljao čelebi Osman-paša Resulbegović, uz pomoć dvojice vojnih starješina – gradskih dizdara. U sudskim poslovima Ban Vir je bio podređen kadiji iz Stoca, ali je u administrativnom i vojnom pogledu bio nadređen ne samo Stocu, već i široj oblasti – nekoj vrsti vojne krajine. Naselje je bilo smješteno na samoj desnoj obali Ponornice, gdje je ona najdublja, pa je po tome dubokom viru i dobio ime Ban Vir. Bio je opasan bedemom širokim jedan i visokim najmanje sedam metara. Imao je samo jedan ulaz, kroz tunel, okrenut zapadu, koji se nalazio suprotno od rijeke. Prije nepunih deset godina, oko gradskih zidina je prokopan hendek, u koji je nahrupila voda i opasala ga utičući naprijed opet u rijeku. Da bi se preko hendeka ušlo ili izašlo iz grada, postavljen je drveni viseći most poznat pod nazivom „na čekme ćuprija”.
Most se mogao u slučaju opasnosti podići i ostaviti hendek kao prepreku za neprijatelje, a vertikalno podignut zatvorio bi i sam tunel. I van gradskih zidina, polako se počelo formirati naselje sastavljeno od manjih dućana i zanatskih radnji. Od njih je put sjevera kretao dobro poznati „Turski drum”.
Hendek je tog proljeća temeljito očišćen od šuta i smeća, koji su se vremenom nakupili. Po naredbi Osman-paše, u toku je bila poodmakla gradnja još jedne džamije na centralnom trgu, a trebalo je da bude završena za oko dvije godine. Znalo se, zvaće se Osman-pašina džamija, toliko je utemeljitelj grada sigurno zaslužio svojim predanim radom. Već nekoliko godina, na trgu uz česmu, nalazila se široka započeta građevina opasana mnogobrojnim prislonjenim merdevinama, iz koje je nicala uska, ali visoka, kružna skela, formirana za zidanje minareta. Postepeno, kako je gradnja odmicala, i ona je rasla uvis
Ona polu-luda Ciganka, gatajući u hanu kod Mura, rekla je da će džamiju nekada, opet za manje od tristo godina, srušiti Kauri!? Sat vremena poslije toga, na česmi, gdje je pila vodu, prišle su joj zaptije i nekuda je odvele, tako da je više niko nikada nije vidio. Manja, Careva džamija, napravljena prije pet godina, u dijelu grada do same rijeke, nije mogla da primi sve vjernike, pogotovo o Ramazanu i Bajramu, tako da se Osman-paša odlučio da napravi još jednu, veću i ljepšu.
Resulbegović je maštao, ako ga dragi Alah po-dari dobrim zdravljem i dugim životom, da van zidina, preko puta glavne gradske kapije, na jednoj ravnoj poljani, napravi han sa velikom baštom i platanima koji bi pravili hladovinu za odmor i teferiče kako za domaće stanovništvo, tako i za putnike. Volio je tu vrstu drveta, jer je jedan usamljeni veliki i razgranati platan rastao sa vanjske strane bedema na izlaznom dijelu hendeka. O njega su vješali Vlahe, osuđene na smrt.
Mudri Mehmed-aga Salahović je na vrijeme rasprodao imovinu u Herceg Novom i sa pogoršanjem političkih prilika između Turske i Mletačke republike, što uvijek prethodi ratnim trubama, povukao se u Ban Vir sa ne malom imovinom. To je bilo negdje oko 1680. godine, sedam ljeta prije nego su Mleci zauzeli Herceg Novi. Kupio je staru, udobnu i utvrđenu kuću na obali rijeke, sa magazom u prizemlju, po njemu kasnije prozvanu „Salahovića tabija”. Nastavio je da se bavi trgovinom. Čak je uspijevao, zahvaljujući starim poznanstvima iz primorja, da i dalje na Podima iznad Herceg Novog obavlja trampu robe, koju je kasnije prodavao u Ban Viru. Umro je 1700. godine, ostavivši imetak sinu jedincu, Omeru. Ovaj je staru kuću ne samo obnovio i proširio već i digao na sprat. Prostrani doksat je dijelom natkriljivao kaldrmisanu ulicu koja je vodila prema glavnoj gradskoj kapiji i „na čekme ćupriji”.
Omer-beg je imao dvoje djece, sina Dževada i kćerku Fatmu. Dževad je pomagao ocu u trgovini, spremajući se da ga naslijedi, a Fatma...
***
Visoravan iznad Ban Vira sa više zaselaka, na putu prema Herceg Novom, bila je poznata pod zajedničkim imenom Zupci. Na obodu jednog od njih, ovce je čuvala mlada čobanica. Dvojica Turaka, askera, koji su se vraćali sa izviđanja, spazili su je prije nego ona njih. Kasno je počela da trči prema obližnjoj šumici nadajući se spasenju, jer konji nisu mogli zaći u nju. Kada je bila pred samim ciljem, sustigli su je, skočili sa konja i oborili je na zemlju. Kao dva krvožedna vuka obrušili su se na djevojku parajući joj odjeću, tako da su uskoro počele da se bjelasaju njene butine kojima je očajnički batrgala. Krenula je i da panično vrišti i doziva, ali su joj odmah šakom začepili usta. Ipak, njeno zapomaganje je čuo mlad snažan momak, viši od Turaka za čitavu glavu, koji je sa zida od pojate dograbio veliku motku i potrčao prema njima. Došavši do dvojice turskih napasnika, udario je snažno po vratu onoga što je već skoro bio savladao djevojku i nalazio se nad njom, tako da je ovaj pao ne pustivši glasa od sebe. Drugi Turčin, vidjevši šta je snašlo njegovog kolegu, dao se u bijeg prema konjima i potom panično odjahao niz polje, prema Ban Viru.
-
– Jesu li te... Maro!?
-
– Nisu braco, nisam se dala! Šta ćemo sada, kukala nam majka, oboma. Ovaj Turčin je mrtav! Ubiće te Turci, ako te ufate!
-
– Neće me ufatiti, Maro!... idem u šumu... od sada sam hajduk. Ti pazi majku i čuvaj se! Onaj Đurađ iz Sjenokosa je lud za tobom, a znam da ga ne možeš viđet očima. Ni ja ga ne volim. Trebo sam pogan umlatit jesenas...
***
Fatma je bila najljepše stvorenje u Ban Viru. O njenoj ljepoti i stasu pričalo se nadaleko. Od Mostara i Stoca, pa sve do Onogošta – od Herceg Novog do Dubrovnika. A, kako i ne bi!? U gradu nije bilo ženskog insana njenog stasa, tako da su se mnogi niski muškarci sklanjali u stranu kad bi nailazila sokakom. Nije samo visina ono što ju je izdvajalo od ostalih hanumica, već i njen gipki ženstveni hod. Kretala sa meko, glave uzdignute, nekako ponosno, kao da je srećna samo zbog toga što je živa i što ide. Na glavi je nosila svilenu maramu, najčešće boje dimija. Ona je skrivala kosu i uobličavala lice, koje je blistalo u svojoj pravilnosti, sa očima kao tajanstvenim ukrasima. Pogled je bio očaravajući i topao, ali samo dok joj nekako ne naudiš! Ako bi to učinio, ispod njenih izvijenih obrva počeli bi da sijevaju gromovi, a plavo nebo oko zjenica bi se smračilo. Bijeli niz zuba sa punim usnama, koje je nekada znala namazati crvenom grožđanom masti iz Dubrovnika, bili su uzrok mnogobrojnih neprospavanih noći i terevenki u Murovom hanu. Ispod skladnih grudi koje su zatezale ne samo košulju već i izvezeni tamnocrveni jelek, njena kontura se sužavala u skoro neprirodno tanak struk, omotan širokim svilenim pojasom. Struk bi opet prema dolje počeo da se širi i buja, prelijevajući se u ovalne bokove i zategnuti donji stomak. Dimije, uvijek jednobojne, a najčešće zlatnožute ili svijetlozelene, isticale su te obline i nogama davale vrtoglavu dužinu. Njima je gazila onako meko i gipko. Sve u bijelim čarapama i crvenim papučicama, sa filigranskim ukrasima. A, ako bi u ruci nosila i ibrik sa vodom, onda je njeno njihanje predstavljalo pravi praznik za oči...
Još od kada je napunila sedamnaestu, opsjedali su je gradski momci, i to oni dosta stariji i iskusniji, jer se mlađi nisu usuđivali. Ona se samo smijala na sve njihove ustreptale ponude. Bezazleno akšamsko ašikovanja, u šetnji sokakom, gdje je svi mogu vidjeti, ili kasnije pod njenim prozorom, najviše je što se moglo dobiti. Jednostavno, Fatma nije marila za muškarce i njihovu sevdahom ophrvanu dušu. Uživala je u vezenju pored prozora, a obožavala brata Dževada i znala mu pomoći dok pjeva uz šargiju. Sa njegovom djecom se igrala kao da im je vršnjakinja. Prvog prosca, nejakog Mustaficu, sina trgovca Jusufspahića, odbila je i ne pojavivši se iz svoje sobe, pa joj se otac Omer-beg crvenio pravdajući je glavoboljom i povraćanjem. Ništa bolje nije prošao ni sin kujundžije Murata iz Mostara, a ljut i uvrijeđen u Herceg Novi se vratio i mletački trgovac Pietro sa sinom Đorđijem. Majka Devla se već ozbiljno brinula i ljutito govorila:
– Valahi, Fatma, ne mereš stalno tako! Nisam ni ja begenisala tvog babu, pa šta mi sad fali!? Navikne se insan! Probirač – nađe otirač, zapamti to!
Jednom joj se desilo nešto od čega se dugo oporavljala. Sanjala je zaptiju Bajazita, puno starijeg, debelog pjana, uvijek nekako znojavog i masnog sa pramenovima prljave kose ispod fesa. Bezobraznog osmijeha i zakrvavljenih pohotnih očiju. U snu ju je spopao na mekom minderluku i potrgao sve sa nje, bila je polugola i nikako nije mogla da se brani i opire, a on ju je žvalio po licu i ustima, ujedao je za vrat i balavio po njenim grudima. Ona se bezuspješno otimala, ali sa nekim nejasnim zapretanim uživanjem, dok je Bajazit napredovao sve niže i niže. Probudila se uz vrisak koji je čula i sluškinja u prizemlju. Bila je zadihana i sva mokra od znoja... i vlažna. Tijelo joj se grčilo i nakon sna, te se na kraju nekoliko puta snažno streslo. Kad bi poslije tog doživljaja vidjela Bajazita kako joj ide u susret, sklanjala se panično u prvu avliju...
Onda se njeno ponašanje iznenada promijenilo. Počela je više pažnje da obraća na oblačenje, dugo se gledala pred ogledalom, postala je pomalo i zaboravna. Čitav pazarni dan, „petak – turski svetac”, provodila je šetajući po pijaci i zagledajući robu, za koju nikada prije nije marila. Pogotovo ne, kada su u pitanju: žito, krompir ili sir, prodavani na drvenim tezgama ispod bedema, desno od tunela.
Tu ga je slučajno vidjela, idući od kuće prema jednom dućanu u kome su držali loj za svijeće. Bio je visok oko dva metra, crnomanjast sa dugom kosom boje ugljena koja je bez češljanja rasla pozadi i potpuno prekrivala vrat. Imao je crne prodorne oči i nos pravilan, muški. Brkovi su se spuštali do sredine ne prepunih usana, ali ono što je potpuno osvojilo Fatmu bila je snažna donja vilica sa izraženim mišićima, i rupica na sredini brade. I, svakako, grlo sa jabučicom koja je pri govoru igrala gore-dolje. Kada se vratila, kao da je nešto zaboravila, čula mu je ime: Komnen. Stavljao je vreću žita na kantar snažnim šakama na koje su se nastavljale maljave podlaktice. Fatma je prvi put u životu osjetila kako joj nešto treperi u utrobi i otežava disanje. Drhtala je nekom slatkom drhtavicom, koja joj je paralisala um. Odmah joj je bilo jasno da je Komnen pravi muškarac, muško iz njenih maštanja, ali je surovo i gorko znala da bi bio pravi skandal i za porodicu i za čitav Ban Vir, imati bilo šta sa njim.
Ipak je nastavila da mašta o njemu, jedva čekajući četvrtak kada bi se dugo kupala u metalnom škipu i sređivala, da bi sutra više puta prošla ispred Komnenove tezge. Jednom ga je vidjela sa lijepom seljančicom koju je zaljubljeno gledao, pa je kući došla potpuno sluđena od ljubomore i jedva dočekala idući petak, kada je nevješto započela i razgovor ne bi li doznala nešto više o „suparnici“.
-
– Vlahu bolan, đe ti je ona lijepa ženskinja od prošli put, što si je sakrijo?
-
– Ženskinja?... Aha!... Pa moram je sakriti, hanumice, ukrašće mi je neko ovđe u gradu. A, volim je do neba!
-
– Baš do neba, bolan!
-
– Do zvijezda! Pa sestra mi je, rođena! Boga mi je neću dati bez najviđenijeg, najpoštenijeg i najbogatijeg đuvegije!
Vratila se kući sva ushićena...
***
Nakon petnaest dana, askeri su uhvatili visokog crnomanjastog momka, snažne građe i strpali ga u aps. Žestoko se branio i dvojicu dobro povrijedio, ali njih je bilo dosta. Nikada ga ne bi pronašli, jer je škrip u kome se krio bio tako prirodno maskiran da su mogli stotinu puta proći pored njega, a da ga ne uoče.
– Ali, Vlasi su međusobno poznate izdajice. Špijo ga je onaj Đurađ iz Sjenokosa, kukavica i jadnik. Mislio mu je prileć uz sestru, koja se zamače o murvu, aferim joj bilo, pošto ga isprebijanog i vezanog provedosmo ispod njihove kuće. Treba tog Đurađa prvom prilikom jataganom skratit za glavu, ili upotrijebiti svileni gajtan. Kad je izdo brata Vlaha, izdaće i nas!
Tog jutra vladala je neuobičajena živost u Ban Viru. Pola magaza nije ni otvarano, a nisu radili ni argati na budućoj Osman-pašinoj džamiji. Sinoć je odnekud iz Onogošta dojahao debeli dželat Abaz i odsjeo u Murovom hanu. Donio je jak upleteni konopac, sa formiranom umašćenom i okrvavljenom omčom na jednom kraju, a drugi je ranom zorom obmotao oko najdonje, prave grane velikog platana, što se nalazio s vanjske strane bedema, kod izlaznog dijela hendeka. Iz hana je donio i dvije stoli- ce i postavio ih ispod omče koja se njihala na povjetarcu. Sa rukama na leđima, važno se šetkao oko napravljenog gubilišta i povremeno povirivao prema tunelu. Bio je poznat po tome što je žrtve lišavao života tako da napravi krvavu predstavu za narod.
Uskoro se masa posmatrača uskomešala, jer su se zaptije pojavile „na čekme ćupriji” vodeći između sebe ogromnog momka, koji je sa rukama vezanim pozadi išao uspravljen i za glavu viši od svojih sprovoditelja. Ponosno uzdignutog čela, gledao je po svjetini nadmoćno i sa osmijehom. Usne su mu bile otečene sa ostacima skorjele krvi. Kada bi ih jezikom ovlažio, vidjelo se da mu nedostaju dva prednja zuba u gornjoj vilici, međutim on je bio tako raspoložen i nekako oran za tu njegovu posljednju šetnju, da ni nedostatak zuba, a ni poluzatvoreno i modro desno oko nisu umanjivali njegovu mušku ljepotu. Naprotiv. Čak je jednom zaptiji, koji se spetljao na ćupriji, nešto raspoloženo i šeretski dobacio. Svojom hrabrošću i ponosnim držanjem natjerao je i one koji su ga vodili, i svjetinu željnu predstave, da se postide i obore pogled preda se.
Izaslanik stolačkog kadije je ispred okupljenog naroda iz teftera pročitao odluku o smrtnoj kazni na koju se osuđuje katil zbog ničim izazvanog ubistva carskog askera. Zatim se, kao uvrijeđen, polako povukao u stranu, a na scenu je stupio Abaz. To više nije bio onaj stari krvnik, poznat po mučenju osuđenih na smrt, već jedan novi i zbunjeni dželat, koga su očito smekšali ponos i hrabrost mladog i nevinog čovjeka koji se ponašao tako prirodno, kao da za koji trenutak neće umrijeti, već se vratiti na svoje Zupce. Nervoznim i brzim pokretima Abaz je doveo momka do stolice i uz pomoć dvojice zaptija popeo ga na nju. Potom je i sam naskočio na drugu i namakao mu omču oko vrata. Niko nije očekivao da će odmah, ne gubeći ni sekunda, osuđenika gurnuti u leđa. Ovaj je izgubio ravnotežu i posrnuo naprijed, skliznuvši sa stolice. Tijelo je bez oslonca svojom težinom snažno cimnulo konopac. Oni iz prvih redova su mogli čuti krckanje vratnih pršljenova. Momak se nekoliko puta snažno trznuo, a zatim smirio uz povremeni blagi drhtaj nogu. Iako mu je lice uskoro pomodrilo i oteklo, čitava njegova prilika i dalje je djelovala snažno i ponosno.
Ljudi su gledajući preda se, bez razgovora, počeli da se razilaze...
***
Fatma je tugovala sve vrijeme za koje se Komnen nije pojavljivao na pijaci, a kada je čula vijest da je ubio askera, koji mu je nasrnuo na sestru, i kako su za njim organizovane potjere, pala je u postelju. Svim srcem je željela da im Komnen umakne, ali je osjećala tugu što ga u tom slučaju više nikada neće vidjeti. To rvanje same sa sobom njen organizam nije mogao da podnese, tako da je oslabila i legla na minderluk do prozora, gledajući narod kako prolazi kaldrmisanom ulicom prema ćupriji. Majka je zabrinuto ulazila kod nje i sa suzama u očima izlazila iz sobe, vrteći glavom i otpuhujući...
Jednog podneva, dok je kunjala na minderluku, Fatma je čula graju na trgu. Pogledala je kroz zar na oknu i vidjela zaptije kako vode ispravljenog i ponosnog Komnena, sa rukama vezanim pozadi. U to se pojavila njena majka sa fildžanom meda.
– Majko, vode onog Vlaha! Sigurno će ga objesiti?
– Ma koga šćeri, o kome ti to govoriš?!
– O onom Vlahu, što je ubio askera.
– Tobe jarabi, tobe estagfirulah! Šta te briga za njega. Ne može se carski službenik nekažnjeno zatući kocem po vratu...
– Pa, može li ga iko spasiti, majko?
– Eto, kažu da može! Ako bi došla kakva ženskinja i pred kadijom se zaklela da joj je Vlah vjerenik, poštedili bi mu život. Ona se ne bi smjela udavati dok on ne izađe sa robije, koju bi mu kadija odrezo umjesto smrtne kazne... Tako kažu, nego, Fatma dijete moje, kakva su ti to bulažnjenja?
– Ma, ništa... dobar ovaj med, majko! Hoću još!
– Blago majci, jašta ćeš vego još! Odoh ja dolje u izbu, da ti donesem!
Kada se majka Devla zadovoljno vratila sa još jednim fildžanom meda i kriškom hljeba, Fatmu nije zatekla u sobi. Zovnula je kćerku, pa pošto nije dobila odgovor, pregledala je ostale tri sobe na spratu, dozivajući je. Onda je zastala kao ukopana, a fildžan i hljeb su joj ispali iz ruku, na šareni ćilim:
– Jadna ti sam... Fatma, moja!
Prvo je ispred kuće vidjela jednu crvenu papučicu, a poslije deset koraka i drugu. Pred tunelom je nagazila na Fatmin šal, a kada je izišla van zidina i okrenula lijevo, spazila je siluetu ogromnog čovjeka koji visi o najdonjoj, ravnoj grani, debelog platana. Pošto se izbezumljena približila, zamalo da je nije udarila kap. Njena Fatma, bez marame, sa razasutom crnom kosom i luđačkim izrazom na licu, klečala je na zemlji ispred obješenog, obgrlivši mu rukama noge u visini koljena. Obraz je držala prislonjen na njegovim butinama i odsutno ponavljala:
– On je moj vjerenik!
Da se izbjegne sramota za čitavu porodicu, jednog jutra su je, onako sluđenu, na konju odveli kod majčinih, u okolinu Stoca. Nije joj bivalo ništa bolje. Uskoro je dobila veliku vatru i bez svijesti ležala na postelji. Nisu zvali hećima. Umrla je nakon tri dana. Zadnje što je rekla prije nego je zakolutala očima i izdahnula, bilo je:
– On je moj vjerenik!

Šta Vi mislite o ovome?